“Moramo imati osjećaja za osobe s invaliditetom. Koliki trud oni moraju ulagati da bi nešto postigli! Na nama iz njihove okoline je dužnost i čast da im olakšamo život koliko god je to moguće”, kaže Bogoslav

 

“Zahvaljujući svojoj supruzi Marijani i prekrasnoj djeci, imam snage za puno toga. Angažiran sam oko Udruge građana Medov Dolac jer nastojim da zaživi život u punom smislu te riječi, kako bi potaknuli povratak naših ljudi, a i za Imotsku krajinu kao turističku atrakciju”, rekao je Bogoslav Džaja (47) iz Medova Dolca blizu Imotskog, predsjednik Udruge i umirovljeni časnik hrvatske vojske, otac troje djece.

Život ga je u mladosti odnio iz rodnog kraja prema Splitu, gdje je završio srednju školu – ugostiteljstvo. Zatim je započeo Domovinski rat pa je otišao u civilnu policiju, a nakon toga u lipnju 1991. u Četvrtu gardijsku motoriziranu brigadu.

Suprugu Marijanu upoznao je u srednjoj školi i od onda su proveli život pun poštovanja, ljubavi i zajedničke potpore.

“Supruga mi znači sve, jer bez njene potpore ne bih mogao ništa napraviti, niti za Udrugu niti za kraj. Kad padnem, digne me. ‘Digni se, trebamo drugima!’ – zna mi svaki puta reći. I tu mi izvire snaga za dalje. Što čovjek može bez žene? Jedna tradicija još uvijek je živa: kod nas se ženi jedan put. I toga se držimo. I hvala Bogu da je tako, jer žena mi je uistinu prekrasna, vrijedna. Mi nismo bogati u materijalnom smislu, ali kako imamo jedni druge, imamo neprocjenjivo bogatstvo – obitelj, koja se sve više i više raspada u svijetu. Živimo u kraju u kojem je kamen, krš, međutim bavimo se poljoprivredom, imamo zasađeni vrt. Bavimo se i istočarstvom te pčelarstvom. I sve uspijevamo. Radimo puno i to nas oslobađa. Upravo kao što je i stare ljude prije nas. Rad nikog nije ubio. Oduvijek se puno radilo zbog uvjeta života, ali ljudi su bili duhovno zdraviji nego danas. Prekrasna priroda koja nas okružuje zasigurno daje više od polovice zdravlja. A svoj dom i obitelj ne bih nizašto mijenjao za nijedan drugi, jer stvorili smo ga s ljubavlju i kao takvog želim da i moji unuci osjete ono za što smo se borili”, rekao je Džaja.

Posebnu pažnju obitelji plijeni ljubimica - bijela kobila Slavonija ili skraćeno Slava, koju je izvježbao da zna pozdraviti nogom, nakloniti se, a i sluša ga u svemu. Djeca i turisti također je obožavaju te vole jahati na njoj, prolazeći kroz selo. Zbog svoje poslušnosti i izvježbanosti postala je prava zvijezda.

“Nakon rata vratio sam se kući, vuklo me to kroz cijelo vrijeme. Jer sve osim doma bila mi je tuđina. Nastojao sam vratiti mlade, da se ne iseli ono što je još ostalo”, nadodao je Džaja.

Vrativši se na svoje korijene za kojima je toliko čeznuo, uz potporu svoje voljene Marijane, slobodno vrijeme ulaže u Udrugu građana Medov Dolac, osnovanu 2007. godine s ciljem očuvanja kulturne baštine i prirodnih znamenitosti. Godinama se zajednički bore da turistički i kulturno uzdignu svoj kraj kako bi doprinijeli da se suseljani vrate iz svih strana svijeta natrag u svoj dom.

“Dugo vremena je bilo vidljivo da o malim selima nitko ne vodi brigu pa je došla ideja da se osnuje Udruga građana Medov Dolac. Povele su me, ali i jako boljele, znamenite riječi našeg poznatog književnika Ivana Raosa: “Prosjaci i sinovi”, gdje navodi da će Hrvatska opustiti, kao i sva sela, da nigdje nikog neće biti. Nakon svega što sam prošao, nisam mogao samo čekati, sjediti. Započeo sam angažman u Udruzi, jer jako mi je stalo do mog mjesta. Ako smo izborili ovu prelijepu zemlju, izgubili tolike živote u ratu, nije li red da je i dalje čuvamo kao biser? Nismo li dobili zadatak kao sinovi ove zemlje da je i dalje štitimo, ljubimo i pazimo? Želja mi je da je ostavimo u nasljeđe budućim generacijama, da budu ponosni na svoje pretke koji su s koljena na koljeno prenašali ono što su imali. Ne možda puno, ali sve što se vidi u selu ima svoju dušu, i to se osjeti. Jedan ponos, starina, tradicija”, objasnio je Džaja.

Poseban ponos Medova Dolca čini 35 bunara oko sela i po brdima, koji podsjećaju na izuzetno težak i mukotrpan život tog kraja, života punog svakodnevne borbe.

“Ti bunari uvijek će nas podsjećati na težak život naših predaka, naših majki koje su morale prevaljivati strašno velike udaljenosti da bi donosile pitku vodu. Radimo na obnovi staza. U našem životu veliki poticaj nam daje Ante Raos. Ne dopuštam sebi ni drugima da kažu da ne mogu. Jer kad vidim njega, koliko se muči i koliko se trudi, unatoč životu u invalidskim kolicima, moram priznati da nemam pravo reći da ne mogu. Svi ga volimo i smatram ga pravim prijateljem. Njemu nikada nije bilo teško doći iz Trogira u svoj rodni kraj, a da ne kažem koliko svima voli pomoći”, rekao je Džaja.

U svom radu vezano za Medov Dolac zalaže se kroz cijelo vrijeme za osobe s invaliditetom. Gledajući Antu Raosa, predsjednika Mreže udruga osoba s invaliditetom Dalmacije, koji se nalazi u invalidskim kolicima i bori s teškim dijagnozama, našao je uzor i poticaj da daje sve od sebe za druge. A takva mu je i cijela obitelj, s velikim osjećajem za potrebite. Sve što radi u sklopu Udruge, kao što je primjerice renoviranje Zavičajnog muzeja ili uređenje staze do bunara, mora biti uređeno na način da može doći svaka osoba s invaliditetom.

“Moramo imati osjećaja za osobe s invaliditetom. Koliki trud oni moraju ulagati da bi nešto postigli! Na nama iz njihove okoline je dužnost i čast da im olakšamo život koliko god je to moguće”, zaključio je Džaja.

Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 05.08.2016