O svim Vladinim prijedlozima dalo bi se raspravljati, ali ono što me muči je još jedna podjela među našom populacijom, i to na osobe s invaliditetom i osobe s tjelesnim oštećenjem

 

Jednostavno ne mogu vjerovati, ova je Vlada odlučila donijeti toliko pozitivnih promjena za osobe s invaliditetom i one s tjelesnim oštećenjem. Povećat će se osobna invalidnina i tuđa pomoć i njega, donijet će se zakoni o inkluzivnom dodatku i osobnoj asistenciji. Isto tako, donijet će se zakon o financiranju udruga od posebne državne skrbi. I na kraju, izmijenit će se Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju, kao i osnažiti jedinstveno tijelo vještačenja. Već je ukinut godišnji porez na automobile s ugrađenim komandama. Moram priznati, jako hrabro i pohvalno, ali postavlja se pitanje koliko je to i realno.

Možda sam iskrivljen u svojim promišljanjima, možda govorim o nečemu što ne razumijem, ali činjenica je kako niti jedan zakon ne može zaživjeti ako za njegovu realizaciju nisu osigurana sredstva, a za ove predviđene promjene ja to, nažalost, ne vidim ni u proračunu za sljedeću godinu, ali niti u projekcijama za iduće godine. Povećat će se osobna invalidnina i tuđa pomoć i njega, ali nitko nije rekao za koliko. Kažu da će se donijeti zakon o inkluzivnom dodatku, no donošenjem tog zakona predviđeno je ukidanje osobne invalidnine i tuđe pomoći i njege, dakle o tome ne znamo ništa. Kažu kako će donijeti zakon o osobnom asistentu i asistentu u nastavi (iako ovo zadnje nije spomenuto), no za jedan takav zakon potrebno je odraditi istraživanje tko i u kakvom omjeru će imati pravo na osobnog asistenta i asistenta u nastavi. Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom i osoba s tjelesnim oštećenjem treba definitivno promijeniti, ali se postavlja pitanje je li nama cilj integrirati i zapošljavati osobe s invaliditetom ili se isključivo skrbiti o njima. Osim toga, ako želimo promijeniti taj zakon potrebno je istražiti mogućnosti i potrebe osoba s invaliditetom i osoba sa tjelesnim oštećenjem, kao i istražiti potrebe tržišta rada, gdje bi se mogle zaposliti određene kategorije osoba s invaliditetom ili osobe s tjelesnim oštećenjem.

Za ukidanje poreza na motorna vozila u koja su ugrađene određene komande mislim kako nema neku korist osoba s invaliditetom ili osoba s a tjelesnim oštećenjem, jer većina njih vozi automobil stariji od deset godina na koji se općenito ne plaća godišnji porez. Pitam se zašto se ne refundiraju troškovi za ugrađene komande i zašto se automobili s ugrađenim ili koji moraju ugraditi komande ne oslobode trošarine na kupljena vozila.

Što se tiče zakona o udrugama od posebne državne skrbi, strah me da taj zakon nije predviđen za nacionalne saveze, a lokalne udruge će se šutnuti institucijama lokalne vlasti.

O svim ovim prijedlozima dalo bi se raspravljati, ali ono što me muči je još jedna podjela među našom populacijom, i to na osobe s invaliditetom i osobe s tjelesnim oštećenjem. Volio bih kada bi meni neupućenom laiku netko znao, onim laičkim rječnikom, objasniti u čemu je razlika, po čemu se razlikuje osoba s invaliditetom od osobe s tjelesnim oštećenjem. Osjećam se ne razočarano već uvrijeđeno, jer ja nit sam jedno niti drugo, ja sam pojedinac koji ima tisuću mana i vrlina, imam svoje ime i prezime i krećem se pomoću invalidskih kolica. Osoba poput mene ima jako puno i pitam se zašto Vlada u startu ne počne razmišljati o meni kao potencijalu, zašto Vlada ne stvori sustav u kojem ja neću biti teret zajednice već nadogradnja. Zašto Vlada ne prilagodi javni prostor mojim mogućnostima kako bih mogao odgovorno izvršavati svoje obaveze.

Ja ne želim biti parazit zajednice, ne želim iskorištavati dobrotu mojih susjeda, mojih poznanika, mojih prijatelja, ja samo želim biti ravnopravan član zajednice.

I zato sve ove Vladine projekcije neće donijeti nikakve rezultate ako se ne urade određene predradnje koje su temelj napretka, a to je svakako stvaranje dodatnog izvora financiranja, povezivanje horizontale i vertikale, te uključivanje osoba s određenim izazovom invalidnosti u procese predlaganja i odlučivanja o politikama koje su od interesa za našu populaciju.

Mora se progovoriti i o roditelju skrbniku, oni su temelj svega, oni su ti koji trebaju pomoć po svim osnovama kako bi na kvalitetan način mogli skrbiti o svojoj djeci s teškoćama u razvoju. Ne možemo zanemariti činjenicu kako te osobe nemaju pravo na bolovanje, na godišnji odmor, nemaju pravo na vlastite životne ambicije, jednostavno moraju ostati privrženi i podređeni potrebama vlastite djece koja ponekad nisu u stanju obrisati vlastite suze.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 08.12.2016