U pristupu ljudima ova neumorna volonterka ne ide s predrasudama, već otvorena uma – uvijek spremna pomoći i čuti svačiju životnu priču. Bude i smijeha i suza, ali ‘sve to spada u život koji je zaista velika borba’, kako i sama kaže

 

“Mislim da je najvažnije, a ujedno i najteže, prihvatiti sebe i naučiti voljeti sebe, a onda će i drugi to vidjeti na nama. Sve kreće od nas. Vidjeti sreću u malim stvarima, imati prijatelja koji je uvijek uz nas i uz kojeg je lakše prebroditi svakodnevne probleme”, rekla je Anamarija Špiranec (24) iz Zagreba, trenutno studentica na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Stručnog studija javne uprave, koja unatoč svojim godinama ima veliko iskustvo rada i volontiranja.

Život je nikada nije mazio. Za potrebe obrazovanja s radom je započela još u srednjoj školi za vrijeme školskih praznika - u Konzumu, zatim s terenskim i telefonskim anketama, te u McDonald’su. Nakon završene Poštanske i telekomunikacijske škole, postavši tehničarka pt prometa, kao studentica je nastavila raditi u McDonald’su, Konzumu, sportskom dućanu Sport vision.

“Najviše sam provela vrijeme u Konzumu, oko dvije i pol godine. Nakon toga sam dobila prošle godine stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa u Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo, tijekom kojeg osposobljavanja sam provela i u Tehničkom muzeju kao vodič/čuvar izložbe ‘Dvorana slavnih europskih izumitelja’, koju je Muzej organizirao u suradnji sa Zavodom”, rekla je Špiranec.

Nakon završetka osposobljavanja, od prošle godine je nezaposlena, iako želi raditi budući da treba plaćati studij.

Špiranec je, osim u radu i studiranju, vrlo aktivna kroz dugi niz godina i u volontiranju.

“Volontirala sam u Udruzi Krila - terapijsko jahanje za djecu s celebralnom paralizom. Tamo sam čistila bokseve, čistila imanje, timarila konje. Prošla sam edukaciju za vodiča konja za vrijeme terapije, nakon čega sam mogla raditi i terapije. Prestala sam jer su se preselili u Sesvete te mi je to malo daleko i oduzme mi cijeli dan, no kada ću naći vremena htjela bih se tamo vratiti jer volim raditi terapije. Također, volontiram u udruzi Fala u zagrebačkoj Kustošiji, isto s konjima, no oni nisu specijalizirani samo za terapijsko jahanje, već vode i školice jahanja, šetnjice i drugo.

Tijekom volontiranja s konjima bolje sam se upoznala s terminom ljubavi prema životinjama. Voljela sam ih i prije, no kada se družite s konjima, to je nešto predivno, jednostavno neopisivo. U bolnici Gornja Bistra provodim vrijeme s djecom u šetnji, igri u parku, pjevanju pjesmica, odnosno jednom riječju druženju s njima. Preko udruge Smiješak za sve odlazim u Vinogradsku bolnicu kao ‘teta pričalica’, gdje od 19 do 20 sati provodim vrijeme s malenim bolesnicima. Primarno je čitanje priča za laku noć, no igramo razne igre, rješavamo zagonetke, pričamo i dosta često se dogodi da ostanemo i duže”, objasnila je Špiranec.

Svojom otvorenošću, mladenačkim entuzijazmom, neumornošću, vjeruje da može promijeniti nečiji život – makar nakratko.

“Dovoljno je da nekog nasmijem i već sam mu uljepšala dan, barem malo odmaknula misli od svakodnevice, koja često može biti vrlo tužna”, rekla je, svjesna vrlo teških sudbina, pogotovo djece uslijed bolesti.

Špiranec tijekom svog volontiranja skuplja samo pozitivna iskustva. Iako su neka djeca jako bolesna, ona iskrenost, otvorenost, pogledi i osmijesi – brišu svu sjetu.

“U Vinogradskoj bolnici čitamo priče djeci, nekada nas ne mogu dočekati pa nas čekaju na hodniku. Za te trenutke živim – kad se osjećaš zaista željenim. A tko to može bolje pružiti, nego djeca!? Uvijek je zabavno, neovisno o tome šta se radi. Kada su djeca manja, čitamo im priče, a sa starijima igramo društvene igre, rješavamo zagonetke i pričamo o tome kako im je u školi i slično. Kada se povučenija djeca opuste, nema boljeg osjećaja na svijetu i teško vas puste van. Bolnica Gornja Bistra je drugačije iskustvo. Tamo je posebno lijepo. Djeca su toliko dobra, zaigrana, puna života, vide sreću u malim stvarima. S razlogom ih se zove ‘anđeli’. Kada sam prvi puta došla, imala sam dosta misli o tome kako ću ja to, no kada sam došla gore, sav strah od nepoznatog nestane. Nakon toga sam se pitala zašto sam uopće razmišljala na taj način. Najljepši su mi njihovi osmijesi i sreća na njihovim licima. Kada dođete i oni vas prepoznaju, to je neprocjenjivo. Imaju dvije igraonice pa se tamo skupimo i znamo pjevati i plesati”, opisala je Špiranec iskustvo rada s najmlađima.

U pristupu prema ljudima, nastoji da ne ide s predrasudama, već otvorena uma – uvijek spremna pomoći i čuti svačiju životnu priču. Bude i smijeha i suza, ali ‘sve to spada u život koji je zaista velika borba’, kako i sama kaže.

Špiranec u obitelji nama osoba s invaliditetom, barem ne s tolikim postotkom da im je potrebna svakodnevna pomoć, iako roditelji imaju zdravstvenih tegoba.

“Prvi puta sam se susrela s invaliditetom prije par godina, kada sam upoznala studenticu koja je nakon nekoliko godina pauziranja započela studirati na Stručnom studiju javne uprave i na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Kada sam vidjela njezinu svakodnevnu borbu, pogotovo s institucijama – ponajviše na fakultetima, gdje su joj često nepravedno bila zatvorena vrata, odlučila sam da ću i ja njezinim stopama. Onako neustrašiva i borbena, što nisam do tada nikada vidjela, bila mi je i još uvijek je veliki poticaj u životu. Pokazala mi je da se ne smije odustajati, a opet kada je nužno potrebno – hrabrost kada zaista moraš. Htjela sam joj biti suradnica na kolegiju Vršnjačka potpora, ali joj nisu odobrili zbog postotka tjelesnog oštećenja, zbog čega su mene, a i ostale, ostavili bez riječi. Tijekom studiranja vidjela sam na njezinu primjeru kako sustav može uništavati živote, a onda pojedinci ovise sami o sebi, o svojoj životnoj borbi. Ono što prođu, bolje da ne pričam, jer neke situacije su prestrašne, a još k tome i krajnje nepravedne prema onima kojima je pomoć potrebna. Bolje sam se upoznala s osobama s invaliditetom odlaskom u bolnicu Gornja Bistra, gdje se sa svakim novim odlaskom tamo upoznam s nečim novim”, rekla je Špiranec.

Osim navedene studentice koja je ostavila najviše traga na njezin život, za uzor smatra sve osobe koje se kroz život trude najbolje što mogu, koje bez razmišljanja pomažu drugima, koje svaki dan crpe novu snagu za nastaviti dalje, koje ne odustaju i koje daju sve od sebe da ostvare sve ono u što vjeruju. A najbolji primjer doživjela je od djece iz bolnice u Gornjoj Bistri, koja svaki dan vide kao novi dan za igru, za osmijeh, za usrećiti prijatelje. Tu se postiže jedan kvalitetan uzajamni odnos, pun ljubavi.

“Dječja skromnost i njihova ljepota je toliko zarazna da si ne možete pomoći, a da ne budete sretni i totalno ispunjeni kada odlazite. Ta sreća ne traje samo taj dan, nego vas prati i daje vam novi pogled na život, novu snagu za ići dalje. Često puta mi dođe da ostanem s njima i spavati, jer s djecom sam našla sve ono što me trenutno ispunjava. Najljepši trenuci koje sam doživjela u životu su oni kada se djeca smiješe, a posebno bolesna djeca po bolnicama”, zaključila je Špiranec.

Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 12.10.2016