Rad čini čovjeka sretnim. Rad oslobađa, čini nas neovisnim, povezuje nas s drugima u zajednici

 

Kada gledamo na osobe s invaliditetom i osobe sa teškoćama u razvoju i na njihove potrebe i mogućnost moramo primijeti kako je rad jedan poseban motiv za uključenosti i aktivno sudjelovanje u zajednici. Osobe koji žive izazov invalidnosti  imaju mogućnost razvoja vlastitih talenata, odišu jednim pozitivnim nabojem, kojim oplemenjuju zajednicu. Važno je znati kako osobe s invaliditetom i djeca sa teškoćama u razvoju neovisno o invalidnosti imaju iste potrebe kao i sve druge populacije građana i oni žele biti ekonomski slobodni i oni žele sudjelovati u aktivnostima zajednice, i oni žele usavršavanje vlastitih znanja, kako bi mogli zaraditi za život.

Nažalost u Hrvatskoj, koja je uvela kvotno zapošljavanje, osobe s invaliditetom i dalje su na isti način diskriminirane u odnosu na ostale populacije, kada je u pitanju zapošljavanje. Zašto? Razlog je jednostavan, zakonodavac nije osmislio zakon isključivo za zapošljavanje osoba s invaliditetom,  zakon je donesen da bi se prisililo poslodavce na zapošljavanje osoba s invaliditetom i tako skinulo državi teret s leđa. Iskrenost zakonodavca se vidi u tome koliko je novaca utrošeno u pravcu zapošljavanja osoba s invaliditetom od prikupljenih kazni za nepoštivanje kvotnog sustava zapošljavanja. Znam kako je 2015. godine prikupljeno 163 milijuna kuna, a za zapošljavanje je utrošeno tek nekih 20 miliona kuna, a i to je bilo netransparentno sa ciljem da se što manje sredstava iskoristi.

U ovoj 2016. godini po nekim pretpostavkama do sada je prikupljeno znatno veća svota u odnosu na prošlu godinu, a u pravcu zapošljavanja nije potrošena niti jedna lipa. Ali ono što je pravi problem jest da vlada RH ne zna kako i gdje zaposliti osobe s invaliditetom, vlada ne prepoznaje  osobe s invaliditetom, kao snagu, koja ima potencijal u pravcu smanjenja socijalno ovisnih građana.

U ovom trenutku Hrvatskoj nedostaje jedan strateški dokument, kojim će se promovirat  politika u kojoj osobe s invaliditetom imaju svoje mjesto u procesima zapošljavanja. Kako bi u tome uspjeli najvažnije je istražiti mogućnosti osoba s invaliditetom i potrebe tržišta. Sukladno istraživanju znati ćemo tko se može zaposliti samostalno, a kome treba asistent u radu. Nadalje, istraživanje će nam omogućiti osmišljavanje potreba za radnim klubovima koji će pratiti proces zapošljavanja osoba s invaliditetom. 

Zajedništvo koje zagovara politiku zapošljavanja osoba s invaliditetom zna kako je to skupina građana koja u prvom redu zna i može raditi i trebamo znati cijeniti kod istih ogromnu želju za doprinosom i razvojem naše zajednice. Osoba s invaliditetom ne samo da je dobar i odgovoran djelatnik, već on i čuva svoje radno mjesto. Svi znamo kako je razlog nezaposlenosti osoba s invaliditetom nedostatak prilike, neznanje institucija vlasti na tu temu, a ne nesposobnosti osoba s invaliditetom.

Ako uzmemo u obzir prikupljena sredstva, koja se naplaćuju poslodavcima po osnovi kazni za nepoštivanje kvotnog sustava zapošljavanja, onda sa sigurnošću možemo reći kako novac nije problem, problem su osobe, koje su navedeni zakon iskoristili za punjenje državnog proračuna, problem su oni koji osobe s invaliditetom gledaju kroz prizmu nesposobnosti za rad i mogućnost samostalnog života. Vrijeme je da se okrenemo novim vrijednostima, vrijeme je da svako ima priliku i zato je jako važno da osobe s invaliditetom postanu djelom kreatori javnih politika kako bi ukazali na ogroman potencijal koji sa sobom nosi zapošljavanje osobe s invaliditetom.

 

Piše: Ante Raos

 

Objavljeno: 29.09.2016