Ana je majka troje djece s teškoćama u razvoju i sa suprugom Stjepanom živi u neopisivom siromaštvu. Kako nemaju osnovno za život, djeca su im smještena u jedan zagrebački dom, što je patnja koju samo rijetki roditelji mogu osjetiti. Sve što trebaju kako bi djeca s njima ponovno živjela je hrana i odjeća. Zato od ljudi dobra srca mole pomoć

 

"Zbog siromaštva djeca su mi smještena u jedan zagrebački dječji dom. Nadam se da će mi dobri ljudi izaći u susret, jer došla sam sa suprugom do ruba golog preživljavanja. Jednostavno više ne možemo, jer rane koje sam proživjela produbljuju se sve više. Odvojenost od djece je nešto najteže što kao roditelj možete proživljavati“, rekla je Anita Piličić Kralj (33) iz Zagreba, rodom iz Bosne i Hercegovine, iz mjesta Vrbanjci, majka troje malodobnih dječaka s teškoćama u razvoju.

Kao da nije bilo dovoljno sve što je proživjela kao djevojčica: gledala je smrti u oči po nekoliko puta za vrijeme rata, nikada ne znajući hoće li i kada red doći i na nju. Tijekom života snašle su je strašne osobne tragedije, poznate redakciji, a o kojima nećemo pisati radi zaštite obitelji.

"Sjećam se da su mi odveli oca, a potom nakon tri dana preda mnom su mi ubili majku na kućnom pragu. Ima li što strašnije za dijete od toga da svjedoči ubojstvu roditelja!? Te slike iz djetinjstva ne mogu izbrisati. Iako je već prošlo puno godina od rata, još uvijek me boli kao da se sve dogodilo jučer. Za oca nisam nikada saznala kako je završio, uvjereni smo da je ubijen. Teško je živjeti s time, ali velika utjeha su mi moji dečki, za koje živim“, priča Ana.

Nakon proživljenih užasa rata, tatina sestra odvela je nju i sestru u Hrvatsku, davši ih u Dom u Oborovu, gdje su provele godinu dana. Potom je uslijedila Brezovica, gdje je završila obrazovanje – osnovnu i srednju školu za pomoćnu kuharicu. Šansa da se zaposli nikada joj nije pružena, iako je mnoge tražila za pomoć.

"Moj život kao da je privlačio užase. Umjesto da nam društvo pomogne nakon smrti mojih roditelja, proživljavala sam strahote i nadalje. Dva događaja posebno su obilježila moj život, međutim shvatite me – toliko su užasni da o tome ne mogu pričati. Tako mi je lakše. Nakon svih tih trauma trebam naći svoj put. Polako ga nalazim uz pomoć dobrih ljudi“, objašnjava Ana.

Nakon svih bura i oluja, danas živi sa suprugom Stjepanom u Zagrebu, u podstanarstvu, za stan s režijama moraju mjesečno odvajati 2.000 kuna, dok im sveukupna zajednička primanja iznose 2.450 kuna.

Zbog teške financijske situacije, djeca su odrastala po domovima i udomiteljskim obiteljima. Od 1. rujna ove godine svo troje malodobne djece smješteno je u jedan od dječjih domova u Zagrebu, radi školovanja i zbog teškoća u razvoju.

"Majci je najteže kad se odvoji od svoje djece. Živim za svaki trenutak s njima i jedva čekam da mi dođu od petka do nedjelje navečer. Tada sa suprugom nastojim uživati u njima. Mislili smo da će se sve nekako srediti, međutim nije. Znam da im je bolje tamo gdje jesu, ali bilo bi puno ljepše kada bi svi mogli biti zajedno. Ovo im je već treće preseljenje i vidim da to jako utječe na njih. A mi bez financija teško da se možemo oduprijeti sustavu. Suprug radi, ali prinosi su mali, nedostatni za normalan život. Preiscrpljeni smo od svega što prolazimo kroz dugi niz godina“, kaže Anita.

Kako se istina o njezinu ocu nikada nije saznala, Anita kroz sve ove godine nije mogla ostvariti pravo na njegovu mirovinu. Ovih dana se upravo rješava dokumentacija koja bi možda mogla pomoći u rješavanju i ovog problema.

"Kada bih barem to mogla ostvariti nakon svih ovih godina boli i patnje! Tada bi nam djeca možda bila vraćena i napokon bi mogli živjeti svi zajedno, što mi je najveća želja. Svaki dan plačem, strašno mi nedostaju, onaj njihov blagi zagrljaj. Odustala sam više od toga da će mi netko dati šansu da se zaposlim, jer teške traume ostavile su traga na mene. Naravno, najlakše me bilo pustiti u život, bez ikakve pomoći. Da sam barem mogla ostvariti koju rehabilitaciju, mogućnost zaposlenja. Sve bi možda bilo drugačije, ako ništa drugo djeca bi bila uz mene i supruga. A ovako!? Ostavljeno nam je jedno beznađe. Nisam kriva što sam sve to proživjela, drugi su mi to priuštili. No, znam da mi preostaje daljnja borba u životu. Ne smijem odustati, radi djece. Jer osjetili smo što znači biti siromašan, kada ti i najbliži okreću leđa, a ti nemaš za šnitu kruha“, rekla je s tugom u očima.

Na pitanje gdje bi htjela raditi, ako joj se pruži prilika, rekla je da pristaje na bilo što, samo da je pošteno. Voli čistiti, peći kolače, a posebno voli vrtlarstvo koje je najviše opušta.

"Kad imam vremena, volim otići u gradske parkove i diviti se cvijeću. Nažalost, nemam svoj vrt tako da mi za utjehu dobro dođu i obilasci parkova. A što se tiče rada, ako ništa drugo, kada bi mi barem netko dao šansu za čišćenje poslovnih prostora, kuća ili stanova, pa da barem nešto zaradim“, rekla je, napokon ukrasivši lice osmijehom.

Budući se ovih dana bliži rođendan srednjeg djeteta, Anita je istupila u javnost, ne mogavši više podnijeti bijedu u kojoj žive. Pomoć koju prima u iznosu od 300 kuna, baca je u očaj. A suprugova primanja idu za podstanarstvo. Nema za najosnovnije. Htjela bi napraviti ručak, tortu, a ne može. A dijete svako malo pita: "Mama, tata, što ću dobiti za svoj osmi rođendan?“

Posjetivši njihov dom, koji odiše čistoćom i skromnošću, uočili smo da im fali još puno toga – od namještaja, hrane, igračaka, do odjeće i obuće za sve članove obitelji. Ako imate viška, ovoj obitelji možete pomoći, a oni će biti uistinu sretni i zahvalni.

Slobodno se javite u redakciju In Portala, budući su računi ove obitelji blokirani. Adresa redakcije je Varićakova 7, Novi Zagreb, kontakt na mobitel: 091 795 1282 (Klaudija).

Kako se bliži zima, potrebna su im i drva, koje si nikako ne mogu priuštiti. Brojevi obuće za djecu su 35 i 33, za supruga 40, a za Anitu 41.

"Unaprijed se svima zahvaljujem, u svoje ime i u ime cijele obitelji. Svaka pomoć bit će dobrodošla“, zaključuje Anita, u nadi da će i njima napokon u životu krenuti na bolje.

Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 20.09.2016