Činjenica je kako većina biračkih mjesta nisu prilagođena osobama s invaliditetom, nitko nije osigurao mobilnost za sve kategorije osoba s invaliditetom, niti angažirao volontere za čuvanje djece s teškoćama u razvoju dok im roditelji izlaze na izbore

 

Svaki glas je važan. Tajno glasovanje kamen je temeljac demokracije. Pravo glasa je univerzalno. Izbori su praznik demokracije za svakog pojedinca.

Ipak, takvo razmišljanje zajednica ne primjenjuje kada su u pitanju osobe s invaliditetom. Hrvatska se nije potrudila organizirati izbore kako bi omogućila svakom pojedincu, neovisno o oštećenju, mogućnost biranja i biti biran. Činjenica je kako većina biračkih mjesta nisu prilagođena osobama s invaliditetom, činjenica je kako nitko nije osigurao mobilnost za sve kategorije osoba s invaliditetom, činjenica je kako nitko nije osigurao volontere za čuvanje djece s teškoćama u razvoju dok im roditelji izlaze na izbore. Puno je drugih nedostataka koji sprečavaju osobe s invaliditetom na sudjelovanje na izborima, a sve je to diskriminacija osoba s invaliditetom. Osobe s invaliditetom nisu upoznate sa izbornim pravima, ali tragedija je tim veća što ni oni koji bi ih trebali informirati ne znaju ništa o tome. Jedan od najvećih izazova svakako je prepoznavanje različitosti samih osoba s invaliditetom te njihovih mogućnosti i potreba prilikom izlaska na izbore.

Ipak, najveća diskriminacija je onemogućavanja osoba s psihičkim poremećajem na pravo biranja. Skrbnici koji su odgovorni za osobe s psihičkim poremećajem moraju za svaku odluku odgovarati, ali nemaju pravo glasati u ime svojih štićenika. Činjenica je da se u Hrvatskoj nitko ne bavi ovom tematikom, nijedna politička struktura nema rješenje, niti zna kako se u takvim situacijama ponašati. Standardi koji reguliraju ovakve zakone samo su predmet stereotipnog i zastarjelog odnosa prema mentalnom invaliditetu.

Predstavnici nacionalnih manjina imaju mogućnost birati svoje predstavnike na svim razinama vlasti, i to kao predstavnici manjina ili kao članovi pojedinih stranaka, dok osobe sa psihičkim poremećajem to pravo mogu samo sanjati. Za predstavnike manjina to je riješeno ustavnim zakonom, a za osobe s invaliditetom ne postoji ni običan zakon kada su izbori u pitanju iako smo to obavezni sukladno potpisanoj UN Konvenciji.

Tvrdim da Hrvatska niti je slobodna, niti je demokratska, niti humana država. Zašto? Jednostavno, dok postoji barem jedna osoba kojoj nije omogućeno izvaditi najosnovniji dokument, primjerice osobnu iskaznicu, mi nismo slobodna država. Zašto nismo demokratska država? Ako zakon nacionalnim manjinama omogućuje da imaju svoje zastupnike u Hrvatskom saboru, i to je regulirano ustavnim zakonom, a osobe s invaliditetom kao najveća manjina nemaju takvu mogućnost, onda mi ne možemo biti niti jesmo demokratska država. Zašto nismo humana država? Iako je hrvatski narod i svi drugi građani RH zasigurno među najhumanijima u svijetu, mi ne možemo reći da smo humana država dok god Marko ima pravo, a Stipe nema, iako su u istoj situaciji.

Imat ćemo parlamentarne izbore organizirane kao i do sada, po princpipu "snađi se kako znaš i umiješ", barem kad su u pitanju osobe s invaliditetom ili stari i nemoćni. Ali ne mogu prihvatiti da se poziva osobe s invaliditetom da glasaju za pojedine kandidat(kinj)e, a koje jesu osobe s invaliditetom, a da nitko od njih nije u aktualnoj kampanji otvorio ovu temu. Mislim da bar mi koji živimo izazov invalidnosti moramo znati kako osobe koje su u invalidskim kolicima ili koriste hodalicu ne mogu na kat. To je isto kao da su izbori organizirani u prostoriji na kojoj nema ni prozora ni vrata. Ne mogu razumjeti kako za početak nije moguće naznačiti kako se izbori moraju događati isključivo u prizemlju, za početak i to bi bilo nešto.

Ali, eto, osobe s invaliditetom, stari i nemoćni, snađite se i izađite na izbore. Birajte one za koje mislite da će najbolje zastupati vaše interese, podržite one za koje mislite da će učiniti sve kako bi i za vas izbori bili praznik demokracije.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 08.09.2016