"Naravno da me invaliditet na neki način definira, ali me nikako ne identificira. S invaliditetom živim već šesnaest godina, no nikako nisam dopustio da me preuzme", kaže kandidat za predstojeće parlamentarne izbore na Bandićevoj koalicijskoj listi, u 1. izbornoj jedinici

 

Roman Baštijan kandidat je za predstojeće izvanredne parlamentarne izbore na Bandićevoj koalicijskoj listi, u 1. izbornoj jedinici, pod rednim brojem 10.

Gospodine Baštijan, možete li se ukratko predstaviti javnosti - otkud dolazite, obrazovanje, zanimanje?

- Rođen sam 1985. godine u Varaždinu, a završio sam tadašnju Gimnaziju, Prirodoslovno-matematički smjer. Nakon srednjoškolskog obrazovanja na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu završio sam sveučilišni dodiplomski studij Poslovne ekonomije, smjer računovodstvo, zatim specijalistički poslijediplomski studij Financijsko izvještavanje, revizija i analiza, nakon čega sam upisao doktorski studij. Također, upisao sam EMBA na Cotrugli Business School. Za vrijeme redovitog studiranja živio sam u studentskom domu, a sad živim u stanu u Zagrebu.

Priznati ste aktivist u borbi za prava osoba s invaliditetom. Što Vas je najviše poticalo na aktivizam ? Koliko i na koji način Vam to iskustvo može koristiti u obnašanju političke dužnosti?

- Imao sam sretno i relativno bezbrižno djetinjstvo ispunjeno ekipnim sportovima i prijateljstvima do 15. godine, kada sam doživio nesreću prilikom skoka u vodu – lom kralježnice u predjelu vrata i oštećenje leđne moždine s posljedicom tetraplegije. Uz podršku obitelji, prijatelja, škole i cijele zajednice uspio sam nakon dugog oporavka vratiti se u školu, završiti je i nastaviti put kojim bi svaka mlada osoba trebala proći – odvojiti se od roditelja, osamostaliti koliko je moguće i živjeti svoj život.

Kada sam došao u Zagreb i upoznao više osoba s invaliditetom, shvatio sam da sam imao sreće – takav put nemaju svi. Od samih početaka, kada sam bio član Udruge studenata s tjelesnim invaliditetom 'Korak' ili predsjednik Udruge studenata s invaliditetom Sveučilišta u Zagrebu SIZIF, pa kroz članstvo u Skupštini udruge Zamisli i u upravnom odboru Hrvatske udruge paraplegičara i tetraplegičara, pokušavao sam djelovati u smjeru unapređenja uvjeta života i statusa studenata s invaliditetom,ali i osvještavanja javnosti o mogućnostima osoba s invaliditetom. I primjerom sam dokazivao kako je moguće uspjeti unatoč svim izazovima koji su pred svim mladima, a pogotovo mladima s invaliditetom. Vjerujem da je moj trud, a tako i trud svih ostalih, utjecao na stvaranje uvjeta koji će poticati, a ne samo dopuštati onima 'sretnima' da uspiju dostići svoje ciljeve u životu.

Nažalost, uvjeti su još uvijek daleko od idealnih – pogotovo u manje urbaniziranim sredinama, ali kroz svakodnevno susretanje s problemima i nedoumicama drugih, i sebe, znam kako dugoročno i održivo unaprijediti sustav koji će nam svima ići u korist.

Kao aktivist, na koje ste najčešće probleme nailazili kada je riječ o osobama s invaliditetom?

- Vrlo je teško generalizirati probleme na koje smo nailazili, jer svaka osoba je drugačija – njezino socijalno okruženje, njezina iskustva, ciljevi u životu ili tjelesno oštećenje na različiti način se manifestiraju u formi invaliditeta. Na žalost, ili na sreću, arhitektonske barijere su sve manje i manje, no ključan izazov su zakonske i podzakonske odredbe koje destimuliraju rad, pa čak i školovanje i studiranje, osobama s invaliditetom. Ne mogu opovrgnuti, učinjeni su značajni pomaci u posljednje vrijeme i na tom području, no ogroman posao je još pred nama.

Imajući u vidu dosadašnje životno iskustvo u radu s osobama s invaliditetom, gdje se najviše mislite zalagati za OSI populaciju - na kojim područjima života?

-Vjerujem da se već do sad moglo zaključiti – najviše se mislim zalagati za obrazovanje, studiranje i rad osoba s invaliditetom, kao i za djecu s poteškoćama u razvoju. Naravno, te teme su samo nadogradnja kada se riješe preduvjeti za preživljavanje – zdravstveni i socijalni sustav.

Veliki broj od ukupnog broja osoba s invaliditetom su osobe starije od 65 godina, oko 200 tisuća, pa je njima potreban malo drugačiji pristup koji sam spominjao malo prije – zdravstveni sustav, mirovinski i socijalni, koji će im osigurati kvalitetu života dostojnu čovjeku.

Po Vama, kakvu političku snagu predstavljaju osobe s invaliditetom u Hrvatskoj, budući da broje više od pola milijuna građana naše zemlje?

- Sama brojka od 513.000 građana s invaliditetom je ogromna, a izborna lista na kojoj sam i ja uzela je to u obzir – sedam kandidata predstavlja iskorak u poštivanju demokratskih principa i priliku da se naš glas čuje. Vjerujem da su i druge liste kandidata uzele u obzir te brojke, no predizborna obećanja i rezultati političkih opcija kada su bile u poziciji prije ovih izbora govore dovoljno za sebe te ih ovom prilikom ne bih komentirao.

Koliko ste dugo bili član udruge Zamisli? Kakvo ste iskustvo stekli u Udruzi, a koje Vam može pomoći i u političkoj karijeri?

- Još uvijek sam član Skupštine udruge Zamisli te namjeravam nastaviti podržavati sve ideje koje će kvalitetno i dugoročno unapređivati sustav. Kroz volontiranje u udruzi Zamisli stekao sam stvarno široki spektar iskustava – od onih tehničkih kao što su rad pod pritiskom, rokovi, određivanje prioriteta, donošenje strateških odluka, rad s različitim ljudima, tehnike pisanja projekata, sudjelovanja u javnim raspravama, lobiranje i slično, onih teško opipljivih – kako prepoznati dok je netko pod stresom, kako mu pomoći, kako komunicirati s ljudima koji imaju razne poteškoće pri komunikaciji, kako konstruktivno i argumentirano raspravljati s nadređenima, slušati pohvale, ali i slušati i čuti kritike, kako slušati, kako nekom pomoći, a koji ni sam ne zna što mu je, pa sve do onih kojih se sjetim svaki put kada mi je nešto teško i mislim da nešto ne mogu, kako upornost - a ne talent, donose rezultate.

Udruga se sastoji od ljudi sa zajedničkim ciljem, koji pokušavaju dostići kroz aktivnosti koje provode prema svojim članovima ili drugima u suradnji s ostalim dionicima društva, a to je upravo to što bi „političari“ trebali raditi – zajedno pokrenuti cijelo društvo i učiniti Hrvatsku, a i svijet, boljima.

Smatrate li da su osobe s invaliditetom često diskriminirane? Jeste li Vi osobno ikada bili uskraćeni za svoja prava?

- Diskriminacija je pojam koji se prečesto spominje i gotovo nitko nije 100 posto siguran je li ili nije diskriminiran u nekom pogledu. Zasigurno, osobe s invaliditetom jesu diskriminirane, no smatram da se njih treba osnažiti da to i prijave nadležnima. Bez toga se problem diskriminacije neće riješiti, nego će ostati tabu tema bez oštećenih i javno procesuiranih.

U kojoj mjeri invaliditet definira Vaš život?

- Naravno da me invaliditet na neki način definira, ali me nikako ne identificira. S invaliditetom živim već šesnaest godina, no nikako nisam dopustio da me 'preuzme', jer on je samo jedna sfera mojeg života: ja sam karakterno ovakav ili onakav, još sam relativno mlad, vjerujem da sam stručnjak u svojem području rada i studiranja, imam prijatelje sa i bez invaliditeta. Ne mogu reći da sam uspio u životu – uspjevanje je proces koji traje cijeli život i tek na smrtnoj postelji mogu donijeti zaključak jesam li ili nisam uspio. Do tada se trudim raditi i živjeti najbolje što mogu, jer svaki dan je nova prilika.

Razgovarala: Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 26.08.2016