"Tko sam ja da nekom kome je teško, kažem da će mu biti bolje. Niti sam vidovita, niti sam lažljivica, ali da svima zaželim da se što bezbolnije nose sa životom, to mogu. I od  srca sve pozdravim. I to mogu i činim ovim putem“, poruka je 68-godišnje Gordane Glažar koja je svojom životnom pričom htjela unijeti razumijevanje i ohrabrenje onima koji se susreću s tegobama i sličnim sudbinama. Jer život se mora podnositi,  ali ga i živjeti

 

"Rođena sam 16. lipnja. 1948. godine u Beogradu i nakon moje prve godine selimo se u Osijek. Tako da sam u tom gradu završila osmogodišnju školu i I. razred gimnazije. Sa tri godine mlađim bratom, velikim brojem prijatelja, moje djetinjstvo je bilo sretno i zaigrano. U školu smo išli na koturaljkama, a zimi na klizaljkama. Dok sam bila dijete zime su bile "baš kako treba" s puno snijega, a mislim da nema djeteta koje ne uživa u sanjkanju, grudanju i pravljenju snjegovića. Uvijek smo morali napraviti većeg od onog što su ga napravili klinci iz susjedne "neprijateljske ulice".

U djetinjstvu je nastala i do današnjeg dana ostala ljubav prema životinjama. Osim psa i mačke, koji su bili obavezni onda a i danas, imala sam tu sreću da smo na godinu dana imali tigra Miška, a onda i leopardicu Persu. A o kornjačama, ježevima, bjelouškama, raznim paucima da i ne govorim. Dok su moje prijateljice na pitanje što žele biti kad odrastu obično odgovarale da žele biti glumice, doktorice ili frizerke meni je san bio da budem lugar ili kapetanica broda. Jer druga velika ljubav je more, rijeka ili bilo koja druga voda u kojoj mogu plivati sve dok se prsti ne smežuraju i ne možeš govoriti nego samo cvokočeš od zime. Nisam postala ni lugar, ni kapetan broda, osim kapetanice čamca dužine tri metra.

Nakon I. razreda gimnazije preselili smo u Zagreb, tu završavam gimnaziju u Križanićevoj ulici. Nekako kao usput završila sam i dvogodišnju školu za tehničkog crtača, elektrostrojarskog smjera, te jednogodišnju za dizajnera kože. Odustajem od Likovne akademije jer u tim mladim i ludim godinama misliš da si drugi Picasso i da nema toga što te netko može naučiti jer sve ionako znaš.

Tako je došlo vrijeme za velike promjene u mom životu, do tada lagodnom, bezbrižnom, može se reći "lako ćemo". Dogodila se ljubav i svu snagu i sve misli uzela su mi moja djeca. Dva sina i dvije kćeri. Jedno sretno razdoblje života do tada, preuzelo je sretno razdoblje ispunjenije i zrelije te još uvijek traje.

Radila sam kao dizajner obuće u tvornici koje danas, kao i mnogih drugih, više nema. Iz jednog stroja curilo je ulje i nisu ga poslali na servis. Zaduženi za to govorili su da još pričekamo dok dovršimo postojeću narudžbu. Sjećam se da smo se šalili između sebe "koja će se budala pokliznuti?"

To sam bila ja! Pad, bolno koljeno, Traumatološka bolnica, longeta pa dva mjeseca, cijela noga u gipsu. Nakon skidanja gipsa i fizikalne terapije činilo je da je sve u redu. No u toj 1990. godini, u razdoblju od godinu dana, u koljenu se stvorilo strano tijelo veličine šljive, koje se pomicalo i pritiskalo živac. Osim velikih bolova, ponekad stvarno neizdrživih, desna noga je imala neke svoje putanje, pa umjesto naprijed što sam ja htjela noga je pravila neke čudne zaokrete što je bilo skoro smiješno. No nije bilo smiješno i doktorima. Ubrzo je uslijedila prva operacija pa u tri i pol godine ukupno četiri. Nesrećom, no rekli su dogodilo se, presječeni su i neki živci i sve u svemu četiri godine sam dosta propatila. U toplicama sam bila samo jedanput mjesec dana, a produžetak sam odbila kao i sve druge pozive za taj vid rehabilitacije. Znam da mi je najviše pomoglo plivanje (bazeni u Domu sportova) i naravno, fizikalna terapija.

Nakon četiri godine neprekidnog bolovanja jednostavno su me poslali u invalidsku mirovinu što sam teško primila jer sam smatrala da je sa 45 godina životne dobi to ipak malo prerano.

Koljeno je sada bolno, ne mogu čučnuti i ne mogu kleknuti.

Doktor predlaže petu operaciju što prije. No to će sve malo pričekati. Imam ja drugih poslova. Moram se družiti sa svojom djecom, moram putovati s najmlađim sinom na šahovske turnire ili mu biti pratnja i podrška na domaćim turnirima. Moj najmlađi sin je u invalidskim kolicima i nema tog koljena koje bi mene spriječilo da nisam uz njega kada mu treba. Jer sa koljenom koje škripi i škljoca bez problema uđem u tramvaj, autobus ili bilo gdje, a sin i mnogi njemu slični ne mogu.

To što puno stvari ne mogu, a moglo bi se da je malo više sluha za takve životne probleme, tema je bila i bit će za neke druge priče.

Na kraju, nemam nikakvu poruku ni savjet bilo komu. Tko sam ja da nekom kome je teško, kažem da će mu biti bolje. Niti sam vidovita, niti sam lažljivica, a da svima zaželim da se što bezbolnije nose sa životom kakav tko ima, to mogu. I od sveg srca sve pozdravim. I to mogu i činim ovim putem.

 

In-Portal

Objavljeno: 09.08.2016