"Ako se svojim intelektom, izražavanjem i svojim pojedinim sposobnostima probiješ kroz predrasude onda imaš šansu da ćeš se dobro snaći i pozicionirati u društvu", kaže uz ostalo svestrani Neven

 

"Motivira me život, ali izvor radosti i svih mojih oduševljenja pronašao sam u Bogu“ rekao je 38-godišnji Neven Tomečak iz Brezovice, student na dva fakulteta, strastveni ljubitelj šahovske igre, kojeg zanimaju mnogi vidovi znanosti, a pogotovo tehničke i humanističke.

"Rođen sam u Brezovici, malom naselju u predgrađu Zagreba, gdje sam proveo dobar dio svog života. Osim u Brezovici dio moje obitelji s mamine strane, živio je u Hrvatskom Leskovcu. Brezovica je moje najdraže naselje i tu sam proveo djetinjstvo. Živio sam u kući zajedno s tatom, pomajkom, bakom, bratom koji je poznati nogometaš Ivan Tomečak. Posljednjih nekoliko godina živim samostalno u Zagrebu u Cvjetnom naselju.

Osoba sam s tzv. teškim invaliditetom i krećem se uz pomoć elektromotornih kolica. Dijagnoza mi je juvenilni kronični reumatski artritis. Volim sport, znanost, pogotovo tehničko-tehnološku, humanističku i, naravno, društvene znanstvene grane. Redovni sam student i zaposlen u tvrtki RAMTECH d.o.o., Centralni laboratorij za asfaltne tehnologije, kao administrator (informatičar). Apsolvent sam na Povijesti pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz povijest, student sam primijenjenog računalstva, smjer multimedija pri Sveučilištu Algebra, te polažem uz to razlikovnu godinu Teološkog fakulteta 'Matija Vlačić Ilirik' pri Zagrebačkom sveučilištu. Završio sam fakultet teologije na Biblijskom institutu u Zagrebu i vlasnik sam nekoliko cijenjenih certifikata iz raznih djelatnosti.

Prve četiri godine osnovne škole sam pohađao u Gornjoj Bistri jer je ona imala poseban odjel za rehabilitaciju i u kojoj sam se liječio kod doktora Taseskog (iznimno cijenjenog i poznatog reumatologa u bivšoj Jugoslaviji osamdesetih godina). Za daljnje razrede, od petog do osmoga, odlučio sam pohađati Centar za odgoj i obrazovanje 'Goljak' koji je tada pružao odlično obrazovanje i imao dobar program kako djecu s invaliditetom integrirati u društvo. Odlični profesori i pedagozi koji su u meni prepoznali darovitost za mnogo toga i ne samo u meni nego u još nekoliko pojedinaca iz moje generacije. Tako smo se takmičili sa svim drugim školama u šahu, pod istim pravilima i pod vodstvom našeg profesora i poznatog šahovskog trenera zagrebačke regije Zvonka Bušića. Ostvarili smo odlične rezultate i kao škola ali i pojedinci. Neki od nas su imali ugovore s tada uglednim šahovskim klubovima. Tada sam od malih nogu slušao kad mi ljudi kažu: "Ah, nemoj se umarati nego ostani doma i gledaj televiziju ili slično, jer ti to ne možeš jer znaš da je jaka konkurencija. Dobivat ćeš financijsku pomoć od države u vidu osobne invalidnine ili tzv. tuđu pomoć i njegu."

Tada, još kao tinejdžer, shvatio sam sljedeće: da postoji ŽIVOT koji je lijep i u kojem se događaju usponi i padovi. No, isto tako, realno postoji invaliditet kojeg imam i on neće nestati. Postoji točno jedan trenutak u mom životu, mislim da sam tada imao oko 14 ili 15 godina, kad sam rekao samom sebi: Nevene, ti to možeš! Već sam tada pobijedio na mnogim natjecanjima iz recitiranja, slikanja i to na državnoj razini. Ostvario sam velike uspjehe i u šahu te u još nekim sportovima.

Odlučio sam raditi sve ono što me veseli i ispunjava u životu bez obzira na invaliditet. Dakle, od tog trenutka u mom životu vrijedi Kredo i kad mi ljudi kažu DA NE MOGU, ja njima odgovorim E BAŠ MOGU! Potrudim se, naravno, to dokazati djelima i s osmijehom na licu jer on je vanjski pokazatelj moje unutarnje radosti što unatoč svemu mogu donijeti odluku za svoj život kakvu želim i živjeti slobodno te dosezati ciljeve koje sam si postavio.

Što se tiče moje srednje škole završio sam je u Centru za odgoj i obrazovanje 'Dubrava', smjer ekonomist. Treba reći da su u to vrijeme profesori i program u COO Dubrava za navedeni smjer bili jednako kvalitetni kao i tada najpoznatija ekonomska škola u Zagrebu u Medulićevoj ulici. Tako da sam stekao poprilično znanje iz područja ekonomije. Nije mi se ni popuštalo ni poklanjalo.

Profesori iz Medulićeve su bili poprilično strogi. Maturalni rad sam pisao iz poduzetništva a tema mi je bila 'Kako je nastao Apple'. Sad slijedi najteži dio jer se moram pomalo hvaliti s uspjesima iz škole. Iskreno, to ne volim ali evo nekoliko kratkih crtica.

Moja učiteljica Anica iz glazbenog koja mi je predavala i recitiranje pokazala mi je, zajedno s mojim profesorom iz šaha, Zvonimirom Bušićem te profesoricom likovnog izražavanja Vidom Obradov, da možemo, bez obzira na invaliditet, biti jednaki sa svima najjačima u raznim sportskim disciplinama, ali ne samo u sportu nego i u kulturi. Primjerice, bio sam prvak Hrvatske u recitiranju, imao sam tri likovna rada koji su bili izabrani između 5.000 radova u skupinu od 30 najboljih koji su putovali po svijetu i zamoljen sam od strane školskog muzeja da im darujem te slike. To su sad njihovi radovi kroz koje se prikazuju ratne godine koje su služile za promociju Hrvatske u svijetu.

To su neki uspjesi što se tiče kulture. Šah sam naučio igrati sa šest, sedam godina, to je moja ljubav iz djetinjstva. Kroz to razdoblje stekao sam mnogo prijatelja u šahovskom svijetu od kojih su neki i danas aktivni igrači iz moje generacije u samom vrhu. Međutim, stekao sam i taj jedan natjecateljski naboj i poseban senzibilitet i poštovanje prema protivniku. Jako puno sam dobio što se tiče šaha, ne samo kao sportske discipline nego i kao filozofije. Ako tako gledamo, integrirani smo u zajednicu zdravih osoba. U srednjoj školi ušao sam u pubertetski žrvanj koji se odrazio i na moju angažiranost u izvanškolskim aktivnostima a koje sam zapustio. Interesi su se okrenuli prema drugim aktivnostima. Krenulo je u kvartu a onda i šire. Postao sam navijač klubova, angažiran oko fan kluba BBB, oko Dinama, oko Cibone, oko Zagreba. Krenuli su tada i poroci s kojima sam imao problema kao i većina srednjoškolaca. Živio sam 'ulični život'ndok nisam postao nešto stariji i tada sam se više angažirao oko škole, ali i oko nastavničkih aktivnosti, i tako sam na kraju postigao uspjehe. I u dramskoj skupini sam se okušao i bio sam sasvim dobar. U srednjoj školi sam se počeo baviti atletikom i osnovali smo grupu koja se bavila raznim sportovima.

U sklopu toga počeli smo i trenirati badminton pod ravnanjem naše drage profesorice Kapeš. Ona je mnoge sportske discipline prilagodila osobama s teškim invaliditetom i na taj način smo pokazali da se i osobe s invaliditetom mogu uključiti u bavljenje raznim zahtjevnim fizičkim sportovima. Neki od tih sportova su danas zastupljeni na sljedećim Paraolimpijskim igrama u Riju. Hrvatska ima svoje predstavnike u kolicima s teškim invaliditetom. Posebno sam ponosan na te sportaše.

Danas postoje razni klubovi i udruge, ali ovo su bili neki pionirski počeci kada smo, recimo, badminton i nogomet igrali u kolicima. To je bilo između 1993. i 1997. godine. U srednju školu sam krenuo 1992/1993. godine, koju sam završio 1997. godine i tada sam se vratio kući u Brezovicu. Naime, u prvoj godini poslije srednje škole na neke fakultete nisam se uspio upisati. Onda sam odlučio uzeti izvjesnu pauzu i živjeti s ekipom s kojom sam odrastao.

Tako da sam dosta kasno upisao svoj prvi fakultet.

Na tu temu sam jednom dao i intervju za HTV. Svećenstvo nije nigdje ograničeno fizičkim mogućnostima. U ranim zapisima prve Crkve vidimo također da je tome tako. Službeni dokumenti, ako uzmemo Bibliju i Novi zavjet, kao meritorni povijesni dokument na ovu temu a trebamo, jer ona je temelj Crkve. Za svećenika ne trebaš biti ekstra fizički zdrav kao, recimo, za pilota da bi mogao obnašati tu dužnost. Zahtijeva se moralna odgovornost i da osoba ima karakter te određenu požrtvovnost da bi bila dobar svećenik. Istraživao sam razne religije i mnoge imaju velike i ozbiljne predrasude prema osobama s invaliditetom. Nažalost, i katolička religija ima jednako tako ozbiljne predrasude prema nama osobama s invaliditetom. Naravno, to ne znači da katolici imaju predrasude ali sigurno ljudi koji vode instituciju, tzv. kler, ima predrasude i to me jako žalosti! Moje iskustvo s njima je jako neugodno. Naime, cijela moja obitelj je jedna tradicionalna obitelj katoličke vjeroispovijesti.

Automatski sam pomislio da bih mogao steći veće znanje i o vjeri i o Bogu i htio sam upisati Katoličko-bogoslovni fakultet još prije 20 godina. Međutim, kad sam došao na prijamni ispit nisu me pustili. Rekli su mi da ja ne bih mogao obnašati tu dužnost zbog toga što sam u kolicima i da se zbog toga ne mogu upisati na fakultet. Tu njihovu tvrdnju nisam mogao prihvatiti niti sam se složio s njom. Postavio sam im pitanje - kako to ako sam navijač, idem na razna gostovanja, putovao sam redovito i u srednjoj školi na razne utakmice u razne gradove. Čak sam bio i u nekim drugim zemljama, pa kako onda misle da ja sad ne bih mogao biti aktivan student i obavljati sve potrebne dužnosti. Ponudili su mi doduše da upišem smjer za vjeroučitelja, ali smatrao sam da to nije ispravno jer taj smjer bi s takvim programom bio okarakteriziran kao viša škola, a ne fakultet. Pokušao sam se izboriti za studiranje na KBF-u no oni su ostali pri istoj tvrdnji i na kraju su me odbili. Kasnije sam kroz čitanje i proučavanje raznih knjiga i dokumenata shvatio, pogotovo kad sam počeo čitati Bibliju i naročito Novi zavjet, da zapravo svećenstvo ne treba biti vezano tako krutim i rigidnim pravilima kako nas to poučavaju u Rimokatoličkoj crkvi. Svećenik može biti onaj tko želi bit vjeran, tko je vjeran Bogu, tko želi prenositi evanđelja drugima, tko želi služiti ljudima na takav način da propovijeda te da poučava ono što su poučavali prvi apostoli, dakle ono što je poučavao sam Gospodin Isus. Zato sam odustao od daljnje borbe za studiranjem na Katoličko-bogoslovnom fakultetu. Kroz dublje proučavanje kršćanske vjere, samih njenih izvora, temelja kršćanstva i nastanka Crkve sve više i više me je interesiralo učenje originalnih jezika na kojima je pisana Biblija, pa i povijest Crkve. Kasnije i povijest reformacije koja je iznijela velike mislioce, teološke i filozofske. Sve znanje primio sam na fakultetu Biblijskog instituta. Moram biti zahvalan za neke temelje koje su me oni naučili, ne samo o vjeri, ne samo o povijesti Crkve, ne samo o psihologiji, sociologiji, teologiji, nego i o principima života. Bili su jako srdačni prema meni, prihvaćali su me svih tih godina, čak su bili poprilično strpljivi zato što sam jako znatiželjan i upijao druga znanja pa sam često kasnio s ispitima. Prepoznavali su moj interes i za razna druga područja i poticali na daljnji napredak. U međuvremenu sam odradio i praksu u poznatom, možda i najboljem servisnom centru za računala u Zagrebu, Zel-cos koji je zastupnik HP računala u Hrvatskoj . Tamo sam puno naučio o servisu računala, pogotovo od svog mentora Dragana Dropučića.

Današnji moji interesi su, osim teološkog i vjerskog izričaja, i dalje se baviti šahom, no za to imam puno manje vremena nego u školskim danima jer su mi obaveze mnogobrojnije. Interesiraju me računala, utjecaj softwera na razne vidove društva jer imam priliku to proučavati i baviti se s time. Sama tehnologija kroz ovih zadnjih sedam godina jako mi je prirasla srcu i istražujem razne tehnološke metode. Nastojim pratiti trendove i nova otkrića, pogotovo po pitanju računala i razvoj aplikacija za razne platforme na kojima one rade.

Motivira me život, ali izvor radosti i svih mojih oduševljenja pronašao sam u Bogu. Vjerujem u Boga koji je stvorio nebo i zemlju, koji je govorio kroz svog sina Isusa i kasnije kroz apostole. Osnovao je Crkvu kao tijelo koje govori o Njegovoj volji za sve ljude na planeti.

Nije mi presudno da li je netko rimokatolik, protestant, pravoslavac ili neke druge vjeroispovijesti dokle god ima namjeru i motiv stvarnog i iskrenog služenja Bogu i ljudima.

Ne motiviraju me razne ljudske nepravde. Zbog svog fizičkog hendikepa već sam unaprijed često puta bio osuđen. Ono što treba pregrmiti osoba s invaliditetom je onaj početni strah ili trema na razgovoru za, primjerice, posao. Ako se svojim intelektom, izražavanjem i svojim pojedinim sposobnostima probiješ kroz predrasude onda imaš šansu da ćeš se dobro snaći i pozicionirati u društvu. Motiviraju me prijatelji, imam ih mnogo, a u kontaktu sam i s onima s kojima sam odrastao. Imam tu sreću, zahvalan sam Bogu što sam imao podršku i od obitelji i od prijatelja i od 'zdrave' okoline s kojom se nastojim okružiti.

Slobodno vrijeme koristim na odlazak u Kršćansku zajednicu i volontiranje kroz razne organizacije i udruge, bavim se i boćanjem. Moji omiljeni sportovi su nogomet, košarka, rukomet. Pratim brata, posebno dok je igrao u Dinamu, jer mi je bio blizu i onda smo mi mnogo razgovarali. Sada igra u Dnjipru u Ukrajini i preko skaypa redovito pričamo o nogometu. O njegovim nedostacima, o vrlinama momčadi, taktici kao i o njegovim protivnicima. To je naš način da budemo bliski.

Moja poruka osobama s invaliditetom je sljedeća: ako im uža ili šira okolina kaže da oni to ne mogu, neka onda razmisle još koju minutu i dođu do zaključka da oni to ipak mogu. Ako unutarnji instinkt govori da ga slijede neka idu za njim a ne za logikom društva ili za logikom okoline. Da shvate da je dobro živjeti život jer život traje 60, 70 godina i lijep je. Događa se oko nas i ne treba prolaziti pored nas, nego mi trebamo biti njegov vitalni dio. Studirajte i stječite razna znanja jer znanje je KAPITAL koji ne propada. Školujte se, javljajte se za posao i vjerujte u sebe, svoje mogućnosti i svoje kapacitete te koristite svoje darove da društvo u kojem živimo bude bolje i širih pogleda na sve one koji su u manjini. Niste slabi nego ste jaki i ništa u Lijepoj našoj ne treba prolaziti bez nas, odnosno bez naše PRISUTNOSTI.

Mi osobe s invaliditetom trebamo biti dio svake pore života i ništa ne bi trebalo proći bez našeg sudjelovanja. Samo nebo je granica, naravno uz našu uspješnost, našu volju i čvrstinu.

Ja se rijetko rastužim, ali kad se to dogodi tuga me demotivira, pogotovo ako se posvađam s nekim tko mi je blizak. Demotiviraju me nepravde, naročito ako se događaju prema djeci koja nemaju roditelje, a s druge strane me to galvanizira, odnosno motivira me da se borim još jače protiv nepravde i kroz to promoviram ispravne i stvarne vrijednosti kao što su pomoć slabijima, nahraniti gladnoga, ohrabriti obeshrabrenog te da oni koji su u boljim okolnostima pomažu onima koji nisu te sreće.

Generalni stav prema osobama s invaliditetom u odnosu na devedesete godine prošlog stoljeća u društvu se mijenja. No uvijek se postavlja pitanje da li je do promjena došlo zbog toga što nas je EU prisilila da promijenimo stav prema osobama s invaliditetom ili samom voljom naših liderada osiguraju osobama s invaliditetom kvalitetan život, koliko je to u njihovoj moći. Ne može nam nitko drugi na neke stvari utjecati. Mi sami možemo puno toga promijeniti, ali postoje okolnosti i postoje barijere koje ne možemo pomicati nego to može angažiranost odgovarajućih ljudi iz struke i društvenog utjecaja“, završava svoju priču Neven.

Domagoj Glažar

Objavljeno: 21.03.2016