"Imam veliku čast da i dalje radim s osobama s invaliditetom, jer vrijeme provedeno s njima je neprocjenjivo”, kaže Fritz koji je i nakon 35 godina braka zaljubljen u suprugu Lydiu

 

Početak srpnja ove godine obilježio je u sportskom smislu jubilarni, deseti po redu, međunarodni stolnoteniski prijateljski susret osoba s invaliditetom URIHO Zagreb – Linz Austrija, u dvorani 'Dragutin Šurbek' u Zagrebu.

Turnir je bio plod suradnje austrijske ustanove BBRZ iz Linza i STKI-a URIHO iz Zagreba, koji su ostvarili sportske i prijateljske odnose još prije desetak godina. Prema običaju, jedne godine domaćin je Zagreb, a druge Linz.

Fritz i Lydia Schneeberger kao treneri vodili su austrijsku ekipu stolnotenisač(ic)a s invaliditetom: žene - Marianne Pührzinger i Desiree Horvath, muškarci - Johann Wieser, Günter Daschill, Markus “Maxi” Hinterleitner i Michael Trnka.

I upravo u oči upala je njihova bliskost, kako u privatnom životu, tako i u sportskom poslovnom smislu.

Tko je Fritz Schneeberger? Na prvu vrlo otvoren, zabavan muškarac, kojeg u stopu prati supruga Lydia. I tu dolazi do očaranosti njihovom ljubavlju, koja još dan danas tinja kao na samom početku, kako i sami potvrđuju.

“Izuzetna nam je čast da smo sudjelovali u ovogodišnjem turniru, koji je i jubilaran nakon svih godina prijateljstva", rekao je Fritz Schneeberger. "Pokazali smo da i mi imamo dobre stolnotenisače, kao i Hrvatska. Ponosan sam na sve svoje igrače, jer znam da su dali sve od sebe. A moram se zahvaliti posebno svojoj supruzi Lydii, koja je srce i majka našeg tima. Bez nje ništa ne bi bilo isto, jer svojom požrtvovnošću uspijeva držati konce u rukama, i u pogledu samih igrača i u pogledu cijelog kluba. Jedva čekamo ponovni susret s hrvatskom ekipom u rujnu iduće godine.”

Kada govori o svojoj supruzi, koja mu je velika potpora u životu kao i on njoj, vidi mu se očaranost u očima, ona koja se primjećuje kod onih koji su zaljubljeni, koji vole.

U 35 godina braka na svijet su donijeli troje djece: Floriana (35), Jennifer (33) i Natalie (29). Prošli su sve i svašta, ali bitno je da su uvijek ostajali jedno uz drugo.

Kada je diplomirao 1989. Odnose s javnošću i Znanost sporta na Sveučilištu u Salzburgu, zaposlen je u civilnu službu u rehabilitacijskom centru u Austriji, na osam mjeseci. Tu je pohađao seminare o osobama s invaliditetom, nakon čega se odlučuje za cjeloživotni rad s njima, na razini sporta. Bio je sportski trener, instruktor na terapijama, i to u stolnom tenisu te nogometu na visokim razinama. To mu nije bio stalni posao, ali ga je dobio na BBRZ Institutu u Linzu 1995. godine, gdje je proveo 21 godinu radeći za nacionalni tim za mentalno oboljele ljude, sve do odlaska u mirovinu - u studenom prošle godine. Kao trener okušao se u mnogo sportova zajedno sa suprugom, poput alpskog i nordijskog skijanja, stolnog tenisa, nogometa, atletike, plivanja, pikada i drugih.

 

“Nikada mi nije bilo ništa teško. Ali moram priznati da je sve u životu puno lakše kad imate životnog partnera koji razumije, koji je potpora u svakom trenutku. Imao sam veliku sreću što sam naišao na ženu poput Lydie. Zahvaljujući njoj ostvario sam sve što sam htio, a i ona uz mene. Živimo inače u uzburkanim vremenima, ali nismo im se dali u smislu da smo ikada posustali. Život je izazov i velika nezaustavljiva borba. Ne smije se odustajati. Na svom putu susretao sam se sa svime. Ali važno je biti čovjek, prema svakome, bez obzira na sve razlike. Isplati se, jer ono što dobivate natrag je neprocjenjivo. A pogotovo kad radite s osobama s invaliditetom. Sada kad sam u mirovini, i dalje sam aktivan u sportskom smislu, jer sport je moj život. Dao sam sve od sebe i davat ću koliko god ću moći. Imam veliku čast da i dalje radim s osobama s invaliditetom, jer vrijeme provedeno s njima je neprocjenjivo”, rekao je Fritz Schneeberger.

Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 29.07.2016