Naša priča: Obitelj Čižmešija
Teško je i navesti koliko dijagnoza ima mala Iva, no njezina obitelj ima tek jedan pouzdan lijek – ljubav. Samo ljubav
Brojne ozbiljne dijagnoze - hydrocefalus, cerebralna paraliza, mentalna retardacija, epilepsija, diparesis spastica - prate osmogodišnju Ivu od rođenja. Usprkos tome ona je vesela i nasmijana djevojčica čija hrabrost i radost postojanja daju poticaj cijeloj obitelji. Iza nje je jedanaest operacija, invalidska kolica njezina su stvarnost, a potpuno je ovisna o roditeljskoj skrbi.
Majka Nataša Čižešija nije imala puno vremena za razmišljanje saznavši da je trudna. Kaže: "Tko planira u srednjoj školi ostati trudan? Dogodilo se i tek što sam prihvatila da ću biti mama uslijedio je drugi šok. U 27. tjednu trudnoće bebi koju sam nosila je dijagnosticiran hydrocefalus. Vrijeme do kraja trudnoće bilo je iscrpljujuće. Liječnici su svakim novim pregledom govorili da od mog djeteta neće biti ništa. Lubanja uopće nije pravilno formirana, glavica je u odnosu na tijelo jako velika, u svim moždanim komorama je voda, mozak se nije u mogućnosti razvijati i, na koncu, vjerojatno ni neće živjeti dugo nakon poroda!"
U tjednima neizvjesnosti, ispunjenim strahom i jezom, bezuvjetnu podršku Nataši je pružao suprug. Ostatak obitelji proživljavao je sve s nadom da će porodom završiti agonija u kojoj se našla i život se nastaviti kao da se ništa nije ni dogodilo. U 36. tjednu trudnoće pukao joj je vodenjak. Nakon dolaska u bolnicu liječnik je ustanovio da mora na hitan carski rez obzirom da nije imala trudove i nije bila otvorena.
"Odvezli su me u salu, uspavali i rano ujutro probudila me vika dežurne pedijatrice na liječnika koji me porodio i ostavio moju bebu u krevetiću", prisjeća se Nataša.
"I dalje tvrdeći da od mojeg djeteta neće biti ništa, liječnik je čekao da umre i nije ju želio staviti u inkubator. Iva je to jutro poslana iz Siska u Zagreb u Klaićevu bolnicu i ugrađena joj je prva drenaža. Devet dana iz njezinih moždanih komora izlazio je lihvor. Nisu mi ni pitali želim li vidjeti svoje dijete prije no što su je odvezli u Zagreb. Suprug je doslovno gurnuo medicinsku sestru da bi došao do krevetića i pogledao našu malu princezu. Uslijedilo je najtežih osam dana u mom životu. Ležala sam u sobi s dvije sretne mame i njihovim bebama, strepeći i razmišljajući što je s mojom. Odmah po izlasku iz bolnice otišla sam u Klaićevu kod Ive. Ulaskom u bolnicu i prvim kontaktom počinje naša borba koja traje i danas."
Za Ivine roditelje život u maloj sredini poput Petrinje i dijete s teškoćama u razvoju sasvim je prirodno, no okolina ih teško prihvaća. Sažaljenje, pogledi i komentari da su jadni strašno ih ljute. Oni su prihvatili svoje dijete i ponosno izlaze s Ivom i sinom Svenom. Trude se maksimalno, na sve preglede (neurokirurg, neuropedijatar, kardiolog, ortoped, oftamolog) odlaze u Zagreb. Neko vrijeme odlazili su u centar Silver svakodnevno na terapije, a sve to iziskuje dodatne troškove.
Nataša je tek prošle godine ostvarila pravo na status majke njegovateljice. Nitko joj nije odgovorio zašto je čekala godinu dana rješavanje zahtijeva. Teško su živjeli, suprug je ostao bez posla i u tim tegobnim trenucima shvatili su da nisu sami. Zahvalni su ljudima koji su pomogli kada je bilo najgore. Nisu se željeli razdvajati, no suprug je otišao u lipnju u Njemačku kako bi osigurao financijsku sigurnost obitelji. Uz silne troškove, bez nade za zaposlenjem u Hrvatskoj, bio je to jedini izlaz. Ovaj Božić za njih je poseban jer nakon šest mjeseci tata dolazi na odmor.
"Naša sreća bila je pedijatrica koja nas je uputila u bolnicu Goljak u kojoj smo prvi put bile sa Ivina nepuna tri mjeseca", govori Nataša.
"Tamo sam naučila kako postupati s Ivom, vježbati, olakšati sebi i njoj svakodnevicu. Upoznala sam mnogo hrabrih roditelja i uvidjela da nisam sama u svemu tome. Goljak je bio naš temelj, a kuću još uvijek gradimo. Na Goljak odlazimo i danas na kontrole i terapije. Prve tri godine više smo bile u bolnicama nego u vlastitom domu. Svakim novim danom na vidjelo je dolazila nova dijagnoza, novi strah, novi pregledi, ponovne operacije. To je jednostavno način života na koji se navikneš i s kojim moraš naučiti živjeti. Četiri godine nakon Ive rodio se njezin braco, Sven. Njegovim rođenjem obitelj je još potpunija. Lijepo je bilo proći urednu trudnoću, vraćati se kući s ultrazvuka nasmijana i sretna. Odnos Ive i Svena je neprocjenjiv. On zna i svjestan je da je Iva drugačija, nježan je i pažljiv, čuva je i pazi. Iva je članica naše 'Male kuće' koja nam je od neprocjenjive važnosti. Velika prednost je fizio i radna terapija koju imamo u udruzi, te igraonice na koje idu Iva i Sven. Udruga je jedino mjesto u gradu u kojem se u potpunosti osjećamo prihvaćeno i, ujedno, jedino mjesto u našem gradu gdje je Iva uključena i socijalizirana.
Životni cilj uvijek će nam biti pružati Ivi mogućnost da proživi i doživi što više, upoznati je sa svijetom. Svaki odlazak u bolnicu, svaka operacija, svaki i najmanji pad razlog je za novo ustajanje. Jako je bitno imati podršku i zato sam zahvalna svom mužu na podršci od prvog dana. Bilo je uspona i padova, ali uvijek smo izdržali i izašli još jači iz svega", završila je ovu toplu obiteljsku priču Nataša.
Božica Ravlić
Objavljeno: 12.12.2014