Zašto borci za prava žena nikada nisu ukazali na izazove žena s invaliditetom, zašto borci za prava nacionalnih manjina nikada nisu ukazali na probleme osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju pripadnika nacionalnih manjina?

 

Kada sam ušao u civilni sektor nisam ni slutio kuda će me to dovesti. Kao zanesenjak pozitivnih životnih stavova htio sam svoje iskustvo prenositi na druge, ali i boriti se za ravnopravnost svih članova zajednice, bez obzira na njihove intelektualne ili fizičke izazove.

Kao osoba koja je svjesna svog neznanja mislio sam da će biti dovoljno srce, iskrenost, upornost, vjera, kako bih pokrenuo sve one promjene koje bi osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju omogućile zajednicu ravnopravnih ljudi. Nažalost, iz dana u dan stvari su se zaoštravale i civilni sektor pod krinkom transparentnosti i demokracije zalutao je na tržište i danas posluje poput svake tvrtke, bez obzira na profitabilnost odnosno neprofitabilnost.

Prije nekih dvadeset godina nisu bili važni novci, nisu se morali voditi razni popisi imovine, nije se vodila evidencija volontiranja, nije bilo takvih izvještavanja, bilo je važno boriti se za čovjeka, za zajednicu bez ograničenja, bilo je važno moći ukazati na mogućnosti i vrijednosti odgovornog izvršavanja obaveza. Ali ono najvrednije: udruge su se međusobno pomagale, pronalazili su se načini zajedničkog istupanja i, po mom skromnom mišljenju, bilo je to najtransparentnije vrijeme djelovanja udruga.

Danas se sve promijenilo, zapisuje se i obrazlaže svaki detalj djelovanja, planiraju se budžeti, kao da ste vlada pa ste primorani raditi proračun. Nestala je ona osnovna nit vodilja civilnog sektora - borba za mogućnost odgovornog izvršavanja vlastitih obaveza. Danas su udruge fokusirane na opstojnost i izvršavanje obaveza prema zaposlenicima i, ono najgore, formalno zadovoljavanje projektnih aktivnosti. Danas samo doktori znanosti čije kolege sjede u raznim povjerenstvima mogu opstati na tržištu na kojem djeluje civilni sektor. Nemojte misliti da sam protiv transparentnosti, vođenja evidencija, izvještavanja, ali se onda moramo jasno i postaviti u tom pravcu. Moramo svakoj organizaciji civilnog društva pod istim uvjetima omogućiti sudjelovanje na svim natječajima kako bi sukladno potrebama mogla i aplicirati na natječaj.

Zadnjih dana svjedoci smo istupanja nekoliko voditelja udruga, a koji su sebi uzeli za pravo da govore u ime čitavog civilnog društva i tvrde kako je civilnom sektoru potpisana smrtna presuda od strane ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. U Hrvatskoj je 44.915 raznih udruga, koje sukladno Statutima djeluju profitno odnosno neprofitno u pravcu izvršavanja svojih ciljeva. Kada su se zakoni mijenjali i kada se civilni sektor usmjeravao na tržište i na natječaje, onda smo mi neznalice ukazivali na opterećenje koje nam se nameće preglomaznom administracijom i kako se takvim modelom civilnog društva neće moći kvalitetno odrađivati statutarni ciljevi udruga. Te udruge koje su danas digle glas protiv aktualnog ministra kulture su bile najveći zagovarači takvog modela. Zašto? Zato jer su unaprijed znali što će odobravati i koji će projekti imati prednost.

Osobe koje sjede u povjerenstvima svakodnevno ispijaju kavu s voditeljima udruga, a najčešći su dobitnici sredstava iz raznih državnih natječaja, bez obzira na koje se područje djelovanja natječaj odnosi. I sve je transparentno, ali pitanje je koliko je odgovorno, koliko je moralno. Kako može netko tko je završio za 'pitura' poput mene imati jednako šanse na natječaju s onim tko je doktorirao ekonomske znanosti? Kako udruge iz Vrgorca, Korenice ili Gline mogu zadovoljiti medijskim projektima kao što to mogu udruge koje djeluju u gradu Zagrebu, kada je većina medija koncentrirana u metropoli? Kako se mogu pojedine udruge javiti na natječaj ako i ne znaju za natječaj, jer u području kojem djeluju nema internet veze? Ako se borimo za transparentnost, za demokraciju, za istu priliku, onda moramo zagovarati potrebe svih grupacija civilnog društva.

Ipak, za mene su najvažnija pitanja za gospodu koja su ne zadovoljna odlukom ministra: zašto borci za prava žena nikada nisu ukazali na izazove žena s invaliditetom, zašto borci za prava nacionalnih manjina nikada nisu ukazale na probleme osoba s invaliditetom i djece sa teškoćama u razvoju pripadnika nacionalnih manjina? Zašto borci za demokraciju nikad nisu ukazali na problem integracije osoba s invaliditetom, zašto nikad nisu ukazali na pravo na sudjelovanje u procesima odlučivanja osoba s invaliditetom i skrbnika djece s teškoćama u razvoju? Zašto ti isti, koji danas ukazuju na smrt civilnog sektora, nikada nisu ukazali na diskriminaciju osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju kada je u pitanju školovanje i zapošljavanje istih. Na kraju, zašto danas i oni ne protestiraju u studentskom domu koji nije prilagođen studentima s invaliditetom, a tek je prije nekoliko dana završeno renoviranje.

A tko zna, možda je najvažnije počešati se tamo gdje nas svrbi.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 05.02.2016