Torcida je svome članu, Pavi iz Dubrovnika, pokazala bezuvjetnu ljubav i izgradila pristupnu rampu u njegovoj kući. Kad bi oni 'Šerifi s Markova trga' imali barem malo Torcidaškog osjećaja prema osobama s invaliditetom živjeli bismo život dostojan čovjeka

 

Mladost, ludost, zanesenost, ali ono najsnažnije - vjernost, privrženost, posvećenost, humanost.

Sve su to pridjevi koji mi padaju na pamet kada se spomene ima Torcida, ime koje je obilježilo i Hajduk i Split i Dalmaciju, ali i Hrvatsku. Dubrovčanin Pave, koji se vraća s rehabilitacije u Njemačkoj, dočekan je u Mokošici poput nekog šampiona, poput prvaka svijeta, poput osvajača Wimbledona. Torcida ne zaboravlja svoje, Torcida ne ostavlja svoje, to je poruka koju ti mladi dečki zaneseni ljubavlju prema Hajduku, pokazuju i prema onima kojima je život povjerio posebno teške zadaće. Znam da će ti dečki na ovaj ili onaj način biti Pavine i noge i ruke, da će mu biti uzdanica u ostvarenju i izvršavanju njegovih zadataka, kako na osobnom tako i na društvenom planu. Lijepo je vidjeti tu mladost, kako rješava rampu Pavi, lijepo je vidjeti taj zanos mladosti koji na ovoj ljetnoj žegi, dok se drugi kupaju, spremaju doček svojoj zvijezdi, svome Torcidašu. Ali se pitam što je sa onima koji nemaju iza sebe Torcidu ili neku drugu navijačku skupinu, što s njima, tko će njima pomoći, tko će njima prirediti doček, tko će njima prilagoditi ulaz u kuću.

Gdje si Državo da vidiš ovo, tu privrženost, tu posvećenost. Tebe Državo koja bi trebala biti uzor, koja bi trebala brinuti o mnogim Pavama, pitam sramiš li se sebe i svojih djela, sramiš li se svih nas kojima si jedno obećavala a drugo radila. Sramiš li se neosjetljivog sustava, koji nema volje brinuti o onim najugroženijima, o onima kojima je najteže. Pitanje svih pitanja za tebe Državo: "Što će biti s mojim djetetom kada mene više ne bude?“, a ti šutiš, nije te ni briga ni volja, nema zabrinutosti, nema rješenja. Za tebe su oni nevidljivi ljudi zatvoreni u vlastite domove i prepušteni na teret obitelji. Ne vidiš ih Državo, jer oni ne glasaju, oni ne protestiraju, oni se ne bune, oni nisu glasni. A znaš li Državo koliko košta samo hrana za one koji imaju posebnu prehranu, znaš li Državo koliko je teško nositi svakodnevno po pedeset, po šezdeset, po osamdeset kilograma uz i niz stepenice, na prvi ili drugi ili možda na peti kat. Znaš li kako je teško kada ti suze teku, a ti ih ne možeš obrisati, znaš li koliko je suza isplakano od majki koje ne mogu pomoći svom djetetu. Smiješna su mi opravdanja, nema novaca, jer ne mogu zaboraviti bahatost prilikom nabave službenih automobila, mobitela, ma ne mogu zaboraviti vaše ignoriranje izazova invalidnosti.

Nedavno je preminula jedna osoba koja je imala amputirane obje noge, šećeraš, koja je bila slijepa, koja je sama sebi davala inzulin. Je li Ti poznato možda tko je bila ta osoba, Državo, je li Ti poznato što joj je nedostajalo, što je trebala. Jesi li znala, Državo, da joj nije trebao novac, ne, njoj je trebao samo razgovor, trebao joj je netko kome će se povjeriti i pričati o ljepoti životae, trebala je nekoga tko će je razumjeti, sa kim će se nasmijati, trebao joj je netko da bi joj pročitao neku pjesmu, knjigu, neku molitvu. Ma zašto ti ovo pričam, Državo, k'o da ti to razumiješ, k'o da je tebi do toga stalo.

Boli me tvoj nemar, Državo, tvoja površnost, tvoje neznanje. A tek onaj Šerif s Markova trga što u helikopteru obilazi sve kutke Lijepe naše. Ma svrati jednom u kuću osobe s invaliditetom, svrati jednom u neku udrugu osoba s invaliditetom, ne boji se, nije zarazno, nije prelazno. Osobe s invaliditetom ne traže Zmajlovićeve i Vargine urede i pisoare, ne treba njima kruha povrh pogače, njima treba ljudskost, razumijevanje, njima treba čovjek osjeća, čovjek kojem je stalo.

E moj Šerife, treba imati srce da bi nešto vidio i osjetio. Vi ste gospodo izgubili srce onda kad ste postali Država, kad ste se postavili kao nezamjenjivi. Izgubili ste ono srce koje ima moć čuti, osjetiti, izgubili ste srce koje pokazuje Torcida skrbeći se i brinući o Pavi. Možda ćete, gospodo, jednom i shvatiti što znači biti čovjek, imati srce, ali bi mi bilo uistinu žao kada bi ste to naučili na vlastitom primjeru. Ne zaboravite: izazov invalidnosti može se dogoditi svakome.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 24.07.2015