Želimo li promjene i stvoriti humani sustav moramo znati da borba ne završava 8. studenog. S parlamentarnim izborima, naime, borba upravo počinje, ali s aktivnom ulogom osoba s invaliditetom koja će imati snage ukazati na negativnosti i pohvaliti prave vrijednosti

 

Ovih mjeseci događa nam si uvijek isto kada je vrijeme izbora. Na braniku svega stoje crveni i crni, naši i vaši, oni i mi, sve se svodi na nerad, na priču tko je veći i bolji Hrvat.

Sinovi ove zemlje, kojima je povjereno čelo kolone, trebali bi biti uzor, moralna vertikala u narodu, bilo da su crveni ili crni, naši ili vaši, bilo da smo mi ili oni, svi bi trebali biti u službi dobra, u službi čovjeka. Nažalost, i danas se priča ponavlja. Svjedoci smo života koji nam je postao opterećenje, postali smo inertni, živimo život u kojem nam je svejedno, u kojem nam nije stalo. Prihvaćamo priču i šutke prelazimo preko svega. Kampanja koja se vodi, blago rečeno, čista je blamaža. Opet, ne smeta mi što se tako predstavljaju kandidati, oni su takvi, tako su naučili, ali me boli što smo im to omogućili, što smo im to dozvolili, jer mi smo samo glas koji se broji, a koji njima treba.

Bol mi isto tako ovi koji su u drugom i trećem redu, koji su našli načina da se ugnijezde i da svojim radom ne dopuste promjene. Te osobe čije su reference dozlaboga upitne, diskutabilne. Jer sve što su u životu napravili bilo je neko dobro uhljebljenje. Te i takve osobe ne dozvoljavaju promjene, nema tu šanse da se dogodi humani sustav u kojemu svaki pojedinac ima istu šansu.

Nemoguć je povratak na staro. Države koje su imale uređeno socijalno osjetljivo uređenje, države koje su brinule da nositelj društva bude čovjek, otišle su u ropotarnicu povijesti. Takav sustav odavno je nestao pa i u najbogatijim zemljama svijeta. Tamo gdje se nekada radniku dijelila trinaesta plaća, danas imamo da im se nadoplaćuje socijalni minimum. Nekada je 80 posto gospodarstava bilo u dobroj poziciji i tada smo imali sliku u kojoj je i isto toliko djelatnika ili građana živjelo dobro. Danas imamo sasvim drugačiju situaciju, naime tek 10 posto gospodarstva posluje dobro, a toliki je i broj djelatnika ili građana koji se mogu pohvaliti pristojnim životom.

Politika kao politika svjesna je toga - i koliko god možda želi promjene i traga za novim rješenjima - neće u tome uspjeti zbog ovih iz drugog i trećeg ešalona koji su se lijepo i dobro uhljebili. Njima promjene ne trebaju.

Kada govorimo o poziciji, ili s pozicije osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju, moram reći kako smo i mi, zahvaljujući pojedincima, ostali na marginama nevidljivosti i nedorečenosti. Ostali smo jednako i crni i crveni, jer pojedinci koji su si uzeli za pravo i zastupaju interese osoba s invaliditetom ne vide dalje od vlastitog džepa. Njima je i danas jedino važno donijeti zakon o financiranju udruga, a zaboraviti ustavni zakon o osobama s invaliditetom. Govori li netko o tome kako trebamo riješiti ekonomsku sigurnost, osobni i društveni život, kako ćemo riješiti učenje i zdravlje? Osi zajednice i djece s teškoćama u razvoju? Govori li netko o tome?

Ne, to su teme trećerazrednog značaja, to su teme koje će se rješavati sukladno mogućnostima financijskog sustava, a mogućnosti su uvijek tanke. No zato je financiranje saveza i udruga tema od životnog značaja. Nemam ništa protiv jednog takvog zakona, ali ne mogu prihvatiti da trinaest saveza i tristotinjak udruga budu zakonom zaštićeni dok nam članstvo umire na kapaljke. Začudno, broj saveza i udruga realan je za zemlju gabarita jedne Njemačke. Zato ne zaboravimo kako i nas osoba s invaliditetom ima među onima koji su u drugom ili trećem ešalonu, koji ne dopuštaju ili ne razumje potrebe za stvaranje promjena, koji ne razumiju da su došla vremena koja traže nova rješenja, koja traže nove vrijednosti.

Želimo li promjene i stvoriti humani sustav moramo znati da borba ne završava 8. studenog. S parlamentarnim izborima, naime, borba upravo počinje, ali s aktivnom ulogom osoba s invaliditetom koja će imati snage ukazati na negativnosti i pohvaliti prave vrijednosti. Stoga pozivam sve osobe s invaliditetom, njihove roditelje i roditelje djece s teškoćama u razvoju da izađu 8. studenog na izbore i glasaju za sebe i zbog sebe. Da dijele vjeru s onima koji imaju snage da otvore put za drugačiju Hrvatsku, Hrvatsku dobra, Hrvatsku koja svakom svom pojedincu pruža istu šansu, istu priliku za život dostojan čovjeka, bez obzira na njegove fizičke ili intelektualne izazove.

Piše: Ante Raos

Objavljeno: 15.10.2015