PITANJE:  Poštovani, možete li pomoći? Imam 56 godina i 30 godina braka. Muž mi je branitelj koji ima PTSP. Imamo mnogo problema u komunikaciji, životu, braku... ponekad ne znam kako se uopće s njim ophoditi.

Iz njegovog liječenja, terapije i osobnog nastojanja da si pomogne, spoznala sam da je osnovni i najveći problem - STRAH koji datira još iz djetinjstva i koji ga je pratio i uselio se još jače u njega tijekom Domovinskog rata i prati ga do danas.

Ima li načina na koji mu ja mogu pomoći a da to ne tumači kao napad na njega, "postrojavanje" i slično.

Prijeti mi se, ako se još jedanput budem s njim "svađala", kako on to kaže, da će iz tih stopa otići i razvesti se od mene (po tko zna koji put).

Dakle, s njim je razgovor odmah svađa, napad na njega, i slično. On ima 55 godina i kaže da je na zalasku života i da samo hoće mir, ne druži se ni s kim, nitko nam ne dolazi doma zbog njega, ne podnosi nikoga, itd. Život mi se sve više pretvara u beznađe.

ODGOVOR: Poštovana gospođo J., moglo bi se zaključiti da ste požrtvovna i hrabra žena koja nije odustala od svoga muža ratnika unatoč brojnih problema i poteškoća kojima je opterećen Vaš život i zajednička svakodnevica. Usprkos svega ustrajavate i odolijevate svim izazovima, misleći kako pomoći mužu: branitelju koji ima PTSP.

No, došlo je vrijeme da se više zauzmete i za sebe, da se osnažite i ojačate. Potrebno je na neki način uzeti život u svoje ruke, sebe radi ali i radi Vašega muža koji Vas treba.

Supruge branitelja Domovinskoga rata koje su dugo vremena u braku s oboljelima od PTSP-a i same su izložene stresu i to kroz dugo razdoblje. U prvom redu su strepile za sudbinu svoga muža na ratištu, a nakon toga morale su se suočiti s mnogim i teškim posljedicama ratnih strahota koje su proživjeli njihovi supruzi. Takve žene imaju prirodnu emocionalnu reakciju na traumatsko iskustvo drage osobe i zato je često i njima potrebna stručna pomoć.

Dobro je da žene, zajedno sa svojim muževima, prođu terapiju i savjetovanje u nekom obiteljskom centru, kod psihologa, kako bi se pronašao najbolji način međusobne komunikacije (u cilju izbjegavanja prigovora, nepotrebne svađe, optuživanja, agresivnoga ponašanja).

U javnosti se malo govori o potrebama članova obitelji (supruga i djece) branitelja oboljelih od PTSP-a , a na žalost još manje čini u pružanju potrebne potpore.

Je li društvo dovoljno senzibilizirano i zahvalno, kako braniteljima tako i njihovim obiteljima na nemjerljivom doprinosu i žrtvi za slobodu? Bojim se da nije. Mnogi branitelji su nakon demobilizacije i povrata u svakodnevicu, osjetili nerazumijevanje za njihovu žrtvu, patnju i davanje sebe u ratu; da ih društvo, okolina, obitelj i prijatelji ne vrednuju dovoljno, a to ih je najviše razočaralo i duboko pogodilo.

Uza svu stručnu pomoć, liječenje i terapije (pod pretpostavkom da se liječenje provodi na pravi način) supruge su u većini slučajeva glavni poslužitelji i značajni pružatelji pomoći svojim muževima.

Jasno je da nije lako biti stalno na oprezu, vagati i odmjeravati svaku riječ, željeti pomoći a ne znati kako, odreći se života, prijateljstva, posjeta i druženja. Ono što je za Vas znači razgovarati, on doživljava kao napad, svađu i prijetnju. Kako doprijeti do njega? Bilo bi puno lakše kada se ne bi toliko povlačio od života, otuđivao od ljudi, kada bi pokazao interes bar za neku aktivnost. Nešto što bi ga podiglo: kakav hobi, dobra glazba, kućni ljubimac?

Ako je uistinu strah njegov glavni problem mora se prvo detektirati izvor i uzrok toga straha, a tada pronaći način da se on sam suoči sa njime, da ga prizna i da ga uz pomoć stručnjaka te uz podršku obitelji (Vas) prevlada.

Ovo što Vi nosite, na dugi rok bi za svakoga bio jako težak teret, pa nije čudo što osjećate posljedice takvoga bremenita života i života „u izolaciji“. Nije poznato jeste li i prije rata imali određene poteškoće u bračnoj komunikaciji ili te probleme isključivo vežete uz sudjelovanje muža u obrani domovine?

Za početak, tražite i pronađite stvari u kojima ste nekada zajedno uživali, bili sretni, a onda se postupno na tim stvarima povezujte s pravim prijateljima (možda i zaboravljenima).

Draga gospođo, svakako razmislite što možete učiniti i za sebe. Što Vas veseli, ispunjava, koje su Vaše želje? Možda je to: više se posvetiti duhovnosti, obnovi prijateljstva, druženju, dobroj knjizi, društvenim i kulturnim sadržajima? Nužno je naći vrijeme za sebe, puniti se pozitivnom energijom, prije nego li Vas zahvati totalno beznađe. Imate pravo zaštititi i ojačati sebe.

Ne bi bilo dobro odustati od života u ovim zrelim godinama, kada je toliko toga lijepoga još pred Vama. Ako tegobe i simptomi koje osjećate nadilaze Vaše mogućnosti, bez odgode se obratite stručnim osobama za psihološku ili duhovnu pomoć.

S poštovanjem,

Marijanka Globan, Zadruga 'Martinov plašt'

 

Objavljeno: 16.02.2015