PITANJE: T.R. (38) Živim u kući koja je zajedničko vlasništvo sa sestrom. Sestra je osoba s invaliditetom. Često slušam njihove svađe, ne znam dolazi li i do fizičkog sukoba, ali strašno je, imaju sina koji tada dođe u moj stan

Sestra ne želi o tome razgovarati, štiti supruga i opravdava njegovo ponašanje lošom financijskom situacijom. Ne znam kako da joj pomognem? Kome da se obratim, traumu proživljava i dijete od devet godina.
ODGOVOR: Poštovana, naravno da dijete u opisanoj situaciji proživljava najveću traumu jer svakom djetetu je važno da se roditelji slažu i vole. U njihovom dobrom odnosu i međusobnoj ljubavi, njegova je sigurnost, toliko važna za njegov pravilan razvoj. Dijete svađu interpretira  na način: Tata i mama se svađaju, dakle, ne vole se. A ako se ne vole, mogli bi se i rastati,  a kamo ću onda ( i s kime) ja? Što ako me nijedno od njih ne bude željelo? Tu se radi o tzv. Egzistencijalnom strahu koji spada u jedan od najtežih i najrazornijih po dječju psihu. Također, djeca vrlo često, uz to što u sukobu najčešće staju na stranu slabijeg roditelja, na neki način staju i u obranu roditeljskog ponašanja općenito, preuzimajući na sebe krivnju. S obzirom da je ovdje financijska situacija uzrokom svađa, dijete bi moglo zaključiti kako je ono krivo što obitelj ima takvih problema, jer da njega nema, roditelji možda ne bi bili u takvoj situaciji. Tada se ne bi svađali, već bi se voljeli.  Vrlo je vjerojatno i da će dijete čiji su se roditelji svađali radi novca, prema novcu razviti veoma negativan stav, te ga kasnije neće moći „privući“ u svoj život, ne znajući zbog čega je tome tako, te će, nesvjesno, možda i samo ponoviti roditeljsku situaciju i isti obrazac zbog kojeg je u djetinjstvu patilo.

Zbog opisanih stanja dječje psihe i njihovih posljedica, svojim svađama, Vaša sestra i njezin muž emocionalno zlostavljaju svoje dijete.
Vjerujem kako Vam je još teže stoga što sestra relativizira loše odnose. Ima li to veze s njezinim invaliditetom?  Doprinosi li i ona u financijskom smislu obitelji ili se osjeća teretom, te trpi ono što ne bi smjela i ne zaslužuje trpjeti?
S druge strane, njezin muž ne zaslužuje opravdanje za svoje ponašanje. Ukoliko postoji problem loše financijske situacije, njega, dakako, treba rješavati na drugačiji način. Konstantne svađe samo ukazuju na to da se njih dvoje s problemom ne nose na pravi način tj. da uz financijsku situaciju imaju i drugi problem, još veći i razorniji.
Jer, ono što je izrečeno ostaje i ranjava, svaki put sve teže i dublje.
Što Vi možete učiniti? Najprije, dok su njih dvoje „hladne glave“ i u nekom dobrom trenutku ( vjerujem da ih ipak ima u njihovom braku) porazgovarajte s oboma.
Pitajte ih znaju li gdje je njihov sin dok se njih dvoje svađaju?
Opišite im slikovito kako se on tada ponaša, kakav mu je izraz lica, što govori i sl. Neka Vas ne zavara ako je u takvim trenucima naizgled dobre volje ili se pravi kao da ga se svađa ne tiče. To mogu biti još opasniji pokazatelji emocionalne povrede i traume.
( Osobe u sukobu najčešće su toliko zaokupljene samima sobom i sukobom, da ne primijećuju bilo što ili bilo koga u svojoj okolini, pa bilo to i njihovo dijete).
Možda njih dvoje stvarno nisu svjesni kako i u kolikoj mjeri njihovi sukobi djeluju na njihovog sina ili o tome, zaokupljeni svojim problemima,  nikada nisu ni razmišljali. Zato je važno opisati im što se u vrijeme njihove svađe događa s njihovim sinom, te kako to izgleda iz njegove i  Vaše perspektive.
Stoga, sestri i šogoru predložite, ako im je ikako moguće, da se barem pokušaju suzdržati od svađa pred svojim djetetom,  ili još bolje, da potraže pomoć za rješavanje svog problema iz kojeg, očito, ne znaju sami izaći.
Vjerujem kako bi se pomak dogodio već kad bi Vaša sestra sama krenula na neko od psiholoških savjetovanja. Neka to učini zbog sebe, za sebe i za svoje dijete.
Jer, tu ne prestanu "vrtnje u krug“ , taj isti razarajući obrazac koji se neprestano ponavlja, netko treba prekinuti.
Na kraju možete, pozivajući se na dobro njihovog djeteta, spomenuti  kako je čak i zakonska obveza ( Obiteljski zakon) svakoga tko zna za nasilje koje se provodi nad djetetom ( jer oni svom djetetu čine upravo to), prijaviti to isto nasilje Centru za socijalnu skrb. Recite da nikako ne biste željeli tako nešto priuštiti njima i njihovom djetetu, Vašem nećaku, kojeg i Vi volite, te da im upravo zato najprije i predlažete neke „bezbolnije“ mjere koje mogu ( i moraju) poduzeti,  no da ipak ne možete mirno gledati emocionalno zlostavljanje djeteta koje se pod vašim krovom neprestano događa i ponavlja.
Za dobrobit djece, svi smo odgovorni. Nitko od nas ne bi smio okrenuti glavu na drugu stranu i reći kako ga se to ne tiče. Ili čekati da ono što treba, umjesto nas, učini netko drugi.
Jer, što ako tog drugog nema?

Vesna Hari, dipl. inž. socijalnog rada

Objavljeno: 05.08.2013