PITANJE: L. M. (48) Poštovani, u braku sam 23 godine sa ženom koja je u međuvremenu postala osoba s invaliditetom. Upoznali smo se još za vrijeme studija. Bila je to ljubav na prvi pogled. Ja sam po zanimanju mornar i oplovio sam cijeli svijet više puta.

Nažalost, doživjeli smo prometnu nesreću krajem 2005. godine. Otkako se ovo dogodilo supruzi potpuno se promijenila psihički. Znam da joj nije lako. Nije ni meni. Nikome ne bi bilo lako. Razgovarali smo o tome sigurno već tisuću puta, no ona ne pronalazi nikakav smisao. To njezino ponašanje me sve više odbijalo od nje. Ne zato što ima invaliditet već zato što više nema nikakve volje za životom. Tako sam putujući svijetom imao razne izvanbračne avanture, ako znate na što mislim. Tako sam pokušavao ispuniti tu prazninu i udaljenost koju imam u odnosu sa svojom ženom. To mi je omogućavalo da donekle lakše podnosim nju kada sam kod kuće jer mi je ovo bilo poput ispušnog ventila. Moj problem je velik, a saznao sam za njega tek nedavno. Naime, obolio sam od jedne spolne bolesti i nekako to moram reći supruzi. Nismo imali bračne odnose još od prometne nesreće i da je tako i ostalo ovo mi ne bi bilo teško koliko je teško u novonastaloj situaciji. Nedavno smo spavali zajedno prvi put nakon toga teškog događaja, a moja supruga je zadnjih mjeseci izuzetno raspoložena po tom pitanju. Postoji mogućnost da sam i nju zarazio u posljednjem odnosu. Ovo mi je strašno teško. Kako da s njom o tome popričam? Srce mi se slama, taman joj se stanje počelo popravljati, a ja joj moram reći da sam "ubio“ naš brak.

ODGOVOR: Poštovani L., Vaš život stvarno izgleda kao neka dobro osmišljena „igra sudbine“, te ga se nikako ne bi moglo nazvati uobičajenim životom kakav vodi većina ljudi.
Najprije zbog Vašeg zanimanja koje Vaš brak čini potpuno specifičnim.
Kad se djevojka udaje za mornara, ona već unaprijed mora biti spremna na odricanja, čekanje i na samovanje.
Kako se kasnije, dok to proživljava, s time nosi, vjerojatno samo ona zna.

Pretpostavljam kako tada, u ponovni susret i vrijeme provedeno sa svojim suprugom, želi unijeti sve ono najbolje od sebe, vođena željom nadoknaditi mu sve što mu je propustila dati u vremenu dok ga nije bilo.
Nakon nesreće, Vaša supruga velikim dijelom to više nije mogla i to je možda za nju bilo nešto s čime se jednostavno nije mogla pomiriti. Misleći kako Vam više i nema što ponuditi, izbjegavala je i intimne odnose.
Činjenica je da Vas je nakon nesreće daleko više trebala i u svakodnevnom životu. Ne znam jeste li tada zajedno razmatrali opciju da Vi više ne odlazite na plovidbe? Ako niste, možda ste je time razočarali? Možda je to protumačila kao Vaše ne prihvaćanje novonastale situacije i njezinog invaliditeta.

Kažete kako ste nakon nesreće puno razgovarali, no po ovome što ste naveli može se naslutiti da je tema razgovora bila Vaša supruga tj. što će i kako će se, vezano uz svoj invaliditet, ona sama „posložiti“?
Jeste li joj i u kom smislu nudili pomoć i bili spremni mijenjati svoj dotadašnji život? Ili su Vama Vaši odlasci, u stvari, predstavljali odmor, dobrodošao odmak i bijeg od zahtjeva koje su na Vas stavljale nove okolnosti?
Možda je zbog toga Vaša supruga, dulje nego što ste očekivali, ostala u stanju neprihvaćanja svoje situacije, ne bi li Vas time na neki način ( možda i nesvjesno) pokušala kazniti za to što ste Vi nastavili voditi svoj prijašnji život, kao da se u vašem zajedničkom životu ništa značajno ni posebno nije dogodilo.

Dapače, njezino stanje i odbijanje intimnih odnosa, Vas je još više učvrstilo u uvjerenju kako imate pravo na svoja zadovoljstva i usputne "izlete“, za koje Vaša supruga ionako neće saznati.
No, ja pretpostavljam kako je ona ipak naslućivala istinu te, negdje unutra, vjerojatno i opravdavala Vaše ponašanje, znajući da Vam sama ne pruža ono što Vam je kao muškarcu potrebno.
Možda je do preokreta u njezinom ponašanju (iznenadne želje za intimnim odnosima), došlo upravo zbog svijesti da bi Vas, nastavi li s odbijanjem, mogla zauvijek izgubiti.
No, sudbina se poigrala s Vama na način da Vam je onemogućila zatajiti Vaše "izlete“ i prisilila Vas izaći van s istinom. Prisilila Vas riskirati.
Hoće li supruga razumjeti i prihvatiti? Kako će reagirati?

Mislim da puno toga ovisi o tome kako ćete se Vi u svemu postaviti. Ispričajte joj prvenstveno kako ste se cijelo ovo vrijeme osjećali i koliko Vam je nedostajala.
Koliko ste patili vidjevši kako "u njoj nema više nikakve volje za životom“, kako ste to sami u pismu naveli. Zaista, kako živjeti s takvom osobom, u stvari, bez osobe s kojom ste do tada živjeli i koju ste voljeli?
U takvoj situaciji, tjelesni invaliditet i ograničenje, tada je daleko manji problem.
Vi, kao njezin najbliži, kao najintimniji partner, imali ste potpuno pravo pitati se niste li Vi i Vaša ljubav dovoljan razlog zbog kojeg bi ona poželjela dalje živjeti? Ne daje li upravo to pravi smisao njezinom životu?
Svijest da tome nije tako sigurno je za Vas bila veoma bolna.

U takvoj situaciji vjerojatno ste se oboje osjećali nemoćno i jadno.
Zbog toga ste bili sebični i oboje svjesno ili nesvjesno kažnjavali ono drugo (ali i sebe).
To ste činili zbog boli koju ste u sebi nosili. To je razumljiva, prirodna ljudska reakcija.

No, sada dolazi novo poglavlje.
Stavljeni ste u situaciju da morate priznati istinu. Biste li je priznali i da niste na ovaj način prisiljeni? Vjerujem kako će to zasigurno zanimati Vašu suprugu.
Što ćete joj na to reći?
Vrlo je važno što ćete joj na to odgovoriti. Sada morate biti iskreni do kraja i supruga mora osjetiti da je tako ( i najmanja neistina ili pokušaj manipulacije s Vaše strane, može učiniti nepopravljivu štetu).
Vi na to jednostavno više nemate pravo.
To će biti situacija kad će se "sve karte staviti na stol“, također i situacija "uzmi ili ostavi“.
No, s paketom "uzmi“ svakako ide Vaša voljnost prekinuti s dosadašnjom praksom, što nedvosmisleno supruzi morate dati do znanja.
Jeste li uistinu spremni na to? Kao i na njezino nepovjerenje koje će prema Vama, u prvo vrijeme, a možda i zauvijek, iskazivati?
U pismu ste izrazili bojazan i žaljenje kako ste svojim ponašanjem i budućim priznanjem onoga što ste činili „ubili“ svoj brak.
No, koliko je on uistinu zadnjih godina bio živ? Ili je životario "priključen na aparate“ bez kojih nije mogao? Ovo će ga zasigurno dobrano prodrmati i to je dobro.
Moguće da mu to donese novi, kvalitetniji život.
Osobno, vjerujem upravo u takav ishod.

Odgovara: Vesna Hari, dipl. soc. rad., Zadruga 'Martinov plašt'

Napomena: Pitanja za rubriku Kutak za stručnjake šaljite na: mladen.kristic@in-portal.hr
 

 

 

Objavljeno: 18.06.2014