Moja priča: Rada Mladenović

"Razumijem težinu invaliditeta, no ne treba ga isticati, već tražiti aktivnosti i smisao svoga postojanja. Moramo više komunicirati s okolinom i sredina će nas tada prihvatiti. Izolacijom i zatvaranjem činimo sebi loše", kaže djevojka s oštećenjem vida

 

Razgovarala sam s dvadesetosmogodišnjom Radom Mladenović, djevojkom s očima koje samo naziru svjetlost. Ta činjenica nije ju učinila ogorčenom i nesretnom. Otvoreno govori o svom odrastanju, toplim glasom punim oduševljenja dosadašnjim iskustvima i s vjerom u budućnost.

Rada je rođena kao nedonošče i tako sigurnost majčine utrobe zamijenila inkubatorom koji je uzrok retrolentalne fibroplazije. Prevelikom dozom kisika nastala su trajna oštećenja mrežnice i očnih živaca, što je dovelo do gubitka vida.

Retinopatija nedonoščadi, prematurna retinopatija ili retrolentalna fibroplazija bolest je mrežnice koja pogađa nedonoščad. Smatra se da je uzrokovana dezorganiziranim rastom retinalnih krvnih žila koje svojim uraštanjem u staklovinu dovode do ožiljkavanja mrežnice i, konačno, do njezina odvajanja. Ova bolest može biti blaga i spontano zacijeliti, ali u najtežim slučajevima vodi sljepoći. Sva nedonošena djeca imaju veći rizik za razvoj ove bolesti, a niska porođajna težina dodatni je rizični faktor. Toksičnost samog kisika, kao i relativna hipoksija nedonoščadi, doprinose razvoju prematurne retinopatije.

"Nakon prvotnog šoka uzrokovanog svjesnošću teškoća koje čekaju našu bebu sve što smo željeli bilo je da joj osiguramo kvalitetan život", govori Radina mama Živana.

"Prioritet nam je bio da postigne što viši stupanj obrazovanja. Nikada nije imala problema s učenjem, jer je odlično pamtila i bila jedna od najboljih učenika sa zavidnim znanjem. U određenoj mjeri to joj je i smetalo. Uspješni ljudi nisu uvijek i dobro prihvaćeni. Javljalo se dosta zavisti, pa bi joj savjetovali neka ne diže često ruku. To joj je teško padalo, jer uvijek je imala spreman odgovor. Zajedno smo prošli cijelo njezino školovanje i sada se nadamo stalnom radnom odnosu. Tehnologija koja je napredovala olakšala nam je život. Selidbama njezino djetinjstvo i najbolji prijatelji ostali su u Krupnju, no ona poštuje sve što joj život nosi."

Rada je rođena u Šapcu. Osnovnu školu trebala je polaziti u Zemunu po prilagođenom programu, no njezina je majka to odbila vidjevši nehumane uvjete u kojim bi se njezina djevojčica obrazovala. Uslijedila je selidba u Krupanj, malo pitomo mjesto. Tamo je, godinu kasnije, krenula u školu po redovnom programu.

"Bila sam odlično prihvaćena od učenika i razrednice koja me čak poučavala svirati sintisajzer", kaže Rada. "Ispite sam polagala usmeno i družila se s vršnjacima. Tako do petog razreda i selidbe u Lazarevac, predgrađe Beograda. Ljudi su zatvoreniji, ali prilagodila sam se tome. Dolazak u novu sredinu za mene nije bio problem. U Krupnju sam učila engleski, a dolaskom u novi razred željela sam krenuti i s ruskim jezikom. Profesor ruskog rekao mi je da to ne trebam, misleći mi tako pomoći, ali bio je i skeptičan vjerujući da je to previše za mene. Brzo sam mu dokazala da mogu.

Preko zimskih praznika, uz pomoć majke, svladala sam program prvog polugodišta. Položila ispit i nastavila redovno s ostalim učenicima. U likovnom i tehničkom odgoju pomagao bi mi brat. Brajevo pismo naučila sam u sedmom razredu uz pomoć žene iz mjesta za dva tjedna. Završila sam Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, smjer edukacija i rehabilitacija osoba s oštećenjem vida.

Bilo mi je bolno odvajanje od obitelji. Moja mama je napustila posao i provela vrijeme studiranja sa mnom u domskoj sobi u Beogradu. Puno mi je značila njezina potpora, pratila me na predavanja i vježbe. Vikendom bi se vraćale kući. U mojoj generaciji bilo je oko 150 osoba s raznim vrstama invaliditeta. Da sam išla u prilagođenu školu imala bih satove orijentacije još u predškoli. Obzirom na redovno školovanje, obuku kretanja bijelim štapom svladala sam tek na fakultetu. Zakonom o zapošljavanju kod nas na 50 radnika postoji obaveza zapošljavanja jedne osobe s invaliditetom. U radnom odnosu sam i uz to imam pravo na tuđu njegu i pomoć koja iznosi oko 200 eura i pomagala preko Saveza slijepih", priča Rada.

Umjetnička duša koja voli poeziju, završivši fakultet osigurala je sebi slobodno vrijeme t krenula na pilates. Kako kaže, instruktorica joj je govorila pokrete i baš je uživala. Nakon dvije godine odlučila se za promjenu i ovih dana počinje s plesom. Nezaboravno iskustvo za nju je prvi odlazak na more. Prvotni strah koji se pretvorio u oduševljenje nakon što je osjetila dodir mora. Ne može vizualno pratiti kazališne predstave, no to ju ne sprječava da uživa u njima. Cilj joj je svladati i kuharske vještine.

"Ostvarenje svih naših ciljeva je dan kada će i sama zasnovati svoju obitelj. Posvetila sam joj cijeli život, prilagođavajući se njoj i ja sam uvijek dobro. Vezane smo, izgubile smo oca i supruga, no ne smijemo se osvrtati na prošlost, tako stagniramo i propadamo", naglašava majka ove energične djevojke.

"Imala sam povučen život i posvetila se školovanju. Nisam još doživjela pravu ljubav za koju, sigurna sam, nikada nije kasno. Ljudi koji bi me sažaljevali, a nakon što bi im se predstavila shvatili bi da je to nepotrebno. Nadala sam se da ću progledati i otišla 2001. godine na operaciju katarakte u Kalugu (Rusija), ali dobila sam samo malo veći tračak svjetlosti. Vjernica sam, znam da se sve događa s nekim razlogom i pokušavam iz svakog događaja izvuči pouku. Razumijem težinu invaliditeta, no ne treba ga isticati, već tražiti aktivnosti i smisao svoga postojanja. Moramo više komunicirati s okolinom i sredina će nas tada prihvatiti. Izolacijom i zatvaranjem činimo sebi loše. Život boli i ima svoju težinu, ali treba ga voljeti. Snaga je u nama, mir i ljubav su sveprisutni, samo toga moramo biti svjesni", Radina je poruka koju vrijedi zapamtiti.

Božica Ravlić

 

Povezane vijesti