Moja priča: Jadranka Blagus

"Ne razumijem neke ljude koji preko medija blate URIHO, no ipak svojim izjavama govore prvenstveno o sebi. Uspjesi koje ostvaruje URIHO najbolje govore sami za sebe", kategorična je zaposlenica ustanove URIHO i jedna od naših najtrofejnijih stolnotenisačica s invaliditetom

"Rođena  sam 30. studenog 1959. godine kao osoba s invaliditetom (iščašeni kukovi). Nakon obavljene operacije lijeva noga mi je ostala kraća za 4.5 centimetra, ali je to me nije spriječilo da ostvarim uspješnu stolnotenisku i poslovnu karijeru", započinje svoju priču zaposlenica ustanove URIHO i naša trofejna stolnotenisačica Jadranka Blagus.

Prenositi znanje mladim naraštajima

"Djetinjstvo sam provela poput ostale djece u to doba, igrajući se i odlazeći u školu. Pomirila sam se sa situacijom u kojoj sam se našla i nisam dopustila da me moj invaliditet sputava u izvršavanju svakodnevnih obaveza. Kako oduvjek volim i pratim sport,  počela sam trenirati  stolni tenis jer mi je uz rukomet bio jedan od najdražih sportova.Jadranka Blagus u svome uredu u ustanovi URIHO čuva brojne trofeje koje je osvojila u stolnom tenisu
Osvojila sam tri medalje za Hrvatsku na međunarodnom turniru Laško Slovenija i preko 200 medalja na raznim stolnoteniskim turnirima. Pet puta sam proglašena najuspješnijom sportašicom ustanove URIHO, dva puta dobila sam priznanje za uspjeh od ZŠSOI (Zagrebački športski savez osoba s invaliditetom), zatim priznanje HSTSOI (Hrvatski stolnoteniski savez invalida) za osobit doprinos u razvoju stolnoteniskog sporta osoba s invaliditetom. Prva sam stolnotenisačica s invaliditetom koja je osvojila medalju na međunarodnom turniru u stolnom tenisu. Uvjerena sam kako bih, da je moja trenerica Ivana Knežević Šambić ranije došla u klub, i ja bila europska prvakinja u stolnom tenisu poput Sandre Paović, koja je našla snage da, unatoč nesreći koju je proživjela, bude tako uspješna.
Kako u vrijeme kad sam se ja intenzivno bavila stolnim tenisom nije bilo stolnoteniskog kluba koji bi okupljao osobe s invaliditetom, ponosna sam što sam ja osnovala prvi takav klub, Stolnoteniski klub invalida URIHO.
ŠDOI (Športsko društvo osoba s invaliditetom) URIHO 2013. godine proglašeno je najboljim športskim društvom osoba s invaliditetom u gradu Zagrebu. Također želim istaknuti kako su članovi koji nastupaju za ekipu STKOI URIHO dugogodišnji prvaci Hrvatske. Član sam izvršnog odbora ZŽSOI i dopredsjednica HSTSOI.
Sretna sam što znanja koja sam stekla mogu prenijeti mlađim naraštajima jer imam licencu trenera stolnog tenisa i licencu voditelja športske rekreacije za osobe s invaliditetom.

Balada o šampionu

U ustanovi URIHO radim od 1985. godine. Paralelno s mojom uspješnom sportskom karijerom razvijala se i poslovna. Zaposlila sam se kao radnica u proizvodnji, 1998. godine postavljena sam za direktoricu proizvodnje a danas radim kao voditeljica proizvodnje .
Uz posao koji obavljam i bavljenja stolnim tenisom, volim pisati pjesme. Najpoznatije su mi 'Balada o šampionu' i 'Pobjednik-gubitnik'. Kao što sam već rekla, osim stolnog tenisa volim i ostale sportove. Strastvena  sam navijačica rukometnog kluba Lokomotiva Zagreb. Pored stolnog tenisa bavim se i pikadom te visećom kuglanom tako da redovito nastupam na državnim prvenstvima. 2010. godine bila sam  prvakinja Zagreba u pikadu i stolnom tenisu. Medalje koje je osvojila Jadranka Blagus i ostali stolnotenisači iz STKOI URIHO
Izdvojila bih anegdotu kad sam zbog invaliditeta bila diskriminirana pri prijavi za radno mjesto. Nakon završene srednje škole nisam se mogla zaposliti u struci pa sam se javila na natječaj u ZET za kondukterku. Tada se valjanost putne karte u  vozilima ZET-a ovjeravala žigom konduktera  nakon ulaska  u vozilo. Prošla sam sve testove, psihotest (iznadprosječno), zdravstveni itd., ali nisam dobila taj posao. Na moj upit zašto sam odbijena dobila sam odgovor "zbog invaliditeta“ na što sam odgovorila:  "Imam invaliditet ali zdrave ruke; a koliko znam kondukter žig ne stavlja nogama nego rukama“.

URIHO kao drugi dom

Danas, nakon 28 godina staža u  ustanovi URIHO, nije mi žao, jer da sam se tada zaposlila u ZET-u možda nikad ne bih radila u ustanovi koja je za mene  drugi dom i u kojem sam stekla puno prijatelja i dragih osoba. Ne razumijem neke ljude koji preko medija blate URIHO, no ipak svojim izjavama govore prvenstveno o sebi.  Uspjesi koje ostvaruje URIHO najbolje govore sami za sebe.

Zahvalna sam svojoj mami, svojoj trenerici Ivani Knežević Šambić i ravnatelju ustanove URIHO, Josipu Držaiću, koji je ujedno i predsjednik ZŠSOI te je uvijek imao razumijevanja za moje sportske aktivnosti i što sam mogla ostvariti ovako uspješnu sportsku karijeru."

Zabilježio: Marko Damjanović

Foto: Ana Gospočić