Namjera mi je upozoravati tko se sve u udrugama i savezima dobro uhljebio i obogatio na teret osoba s invaliditetom a da ih zapravo uopće nije briga za naše probleme

 

Prije gotovo godinu dana počeo sam pisati za In Portal, sretan što postoji medij koji je namijenjen osobama s invaliditetom, članovima njihovih obitelji i onima koji imaju bilo kakve zdravstvene poteškoće.

Zahvaljujući mediju koji upravo čitate, OSI populacija (oko 12 posto građana Hrvatske) napokon ima priliku progovoriti o svojim problemima i biti informirana o svim bitnim temama vezanim uz prava i položaj osoba s invaliditetom. Veseli me što u kolumni Markov kutak, ali i usvojim novinarskim tekstovima, mogu pisati o svemu što vladajućim garniturama u našoj državi nije bitno, a našoj su populaciji pitanja od životnog značaja.

Dok sam pisao o brojnim problemima koji zagorčavaju život mojim prijateljima i poznanicima, oni su me molili da zaštitim njihov identitet jer su se bojali reakcije onih o kojima svakodnevno ovise (predsjednici udruga, socijalne službe, liječnici ili članovi komisija). Za neke od njih moji prijatelji i poznanici tek su statistički broj, odnosno šifra na doznaci, a ne najosjetljivija društvena skupina u državi koja je Ustavom definirana kao socijalna.

Namjera mi je upozoravati tko se sve dobro uhljebio i obogatio na teret osoba s invaliditetom a da ih zapravo uopće nije briga za naše probleme, ali isto tako i pohvaliti sve one koji nam svakodnevno pomažu. Posebno bih istaknuo tekstove koji predstavljaju osobe koje invaliditet nije spriječio da budu uspješni, kako u raznim sportovima tako i u društvenom i javnom angažmanu. Kroz priče o njima javnost se može informirati o njihovim posebnostima i vrlinama, usto i razbiti predrasude da su osobe s invaliditetom samo na teret društvu. Sreća je da je takvih puno više nego onih koji nam svojom netolerancijom i birokracijom otežavaju svakodnevicu.

Nedavno mi se obratio jedan čitatelj s molbom da objavim više pojedinosti o poteškoćama vezanim uz njegovu bolest, budući da smatra da se o njoj nedovoljno piše iako nije baš rijetka. Kako bih što više doznao o čemu se radi nekoliko puta smo se sastali, a za naš kontakt saznali su u njegovoj udruzi, čiji je dugogodišnji član. Strahujući da mi ne otkrije neke informacije i nepravilnosti vezane uz rad Udruge, rukovodstvo ga je ucijenilo da će mu, ako izađe u javnost, uskratiti prava koja preko njih ostvaruje, između ostalog i prijevoz na sportske aktivnosti. Kako bi izbjegao neugodnosti i ne želeći sebi zakomplicirati život, zamolio me da prekinemo daljnje kontakte, što sam ja naravno i učinio. To me, međutim, nije spriječilo da pokušam saznati više detalja. Stručna osoba, koja je članica iste udruge kojoj pripada i čitatelj, najprije me nekoliko dana izbjegavala iako je pri prvom kontaktu bila iznimno ljubazna. Nakon što je napokon odlučila ne ignorirati moje javljanje i konačno pristala razgovarati ostao sam iznenađen količinom informacija koje je imala kako o meni tako i o ljudima s kojima se viđam i družim, a gotovo sam siguran da se o tome informirala putem društvenih mreža. O temi koju sam htio obraditi, a spada u djelokrug njezinih poslova, uopće nije htjela govoriti već me uputila da se obratim nekom drugom. Žalosno je da zbog takvih ljudi znatan dio OSI populacije nailazi na zid upravo kod onih koji bi im trebali biti podrška i nemaju priliku biti detaljnije informirani o svojim pravima samo zato što stručne službe nekih udruga ne žele komunicirati s medijima.

Ne želeći se pomiriti s takvom situacijom, iako nisam šahovski velemajstor pokušat ću biti velemajstor u pronalaženju istine te pokušati razbiti razne cenzure i pripomoći da se svačiji glas čuje, bez straha od mogućih posljedica.

Piše: Marko Damjanović

 

Objavljeno: 29.11.2014