Novinar In-Portala donosi potresnu priču o djevojci s invaliditetom koja, nakon smrti roditelja, živi sama. Samo zato što posjeduje skromnu garsonijeru, država joj je ukinula subvenciju za režije od bijednih 500 kuna. "Neka uzmu moju garsonijeru, možda će tako popuniti rupu u proračunu!", poručuje djevojka

Ovoga puta pišem ponukan reakcijama i strahom svojih prijatelja na najavljeni Zakon o socijalnoj skrbi od strane Ministarstva socijalne politike i mladih koji, među ostalim, najavljuje kako će država sjedati na imovinu osoba s invaliditetom nakon njihove smrti ako su korisnici socijalne pomoći.
Kao primjer upoznat ću vas sa slučajem moje prijateljice iz Splita. Ona se prije dvadesetak godina sa svojim roditeljima, braćom i sestrom vratila u Hrvatsku. Od rođenja ima lakšu mišićnu distrofiju, a zadnjih nekoliko godina pati od problema s povišenim tlakom te dijabetesom. Njezina obitelj nikada nije posjedovala niti vrijedne nekretnine niti bankovne račune, već su jedva preživljavali od malene mirovine i njezine invalidnine.

Obiteljska drama

Braća i sestre zasnovali su svoje obitelji, te su ubrzo po povratku u Hrvatsku napustili roditeljski dom, tako da je samo ona ostala živjeti s njima. Majka, koja je skrbila o obitelji i o svemu vodila brigu, oboljela je najprije od dijabetesa a zatim i od karcinoma te je nakon nekoliko godine borbe s opakim bolestima izgubila bitku. Otac, koji je teško podnio njezinu smrt , utjehu je. nažalost, nalazio u piću. Kako je kod njega alkoholizam uzimao sve više maha, tako ju sve više psihički, a nerijetko i fizički, zlostavljao. Budući da više nije bilo majke, nije ju imao tko zaštiti od očeva maltretiranja. Život joj je svakim danom postajao sve tužniji i oskudniji, jer ono malo novca što bi dobili, njezin otac bi zapio. Bilo joj je neugodno o tome govoriti drugima jer nije željela narušiti sliku naizgled dobre obitelji. Kad joj je prije nekoliko godina umro i otac, ono malo maslinika i trošnu kućicu koju su posjedovali odlučila je u dogovoru s braćom i sestrom prodati. Od novca koji joj je pripao, kupila si je malu garsonijeru od 28 metara četvornih i kroz godinu, dvije uspjela ju je opremiti prema svojim potrebama. Kao osoba s invaliditetom stekla je pravo na obiteljsku mirovinu, dopremanje toplog obroka iz Crvenog križa, a Centar za socijalni rad bi joj subvencionirao režije do 500 kuna. 

Naučila je skrbiti sama o sebi i jako dobro zna rasporediti novac. Gotovo trećinu prihoda svakog mjeseca troši na lijekove i trakice koje mora kupovati zbog kontrole šećera, a tu je i posebna prehrana koju zahtijeva dijabetes. Ponekad joj neplanirano iskrsne trošak za kupnju ili popravak prijeko potrebnog pomagala ako joj se pokvari ili dotraje. Ne moram niti napominjati kako si ništa ne može priuštiti jer nema od čega i tek si tu i tamo kupi konac za pletenje ili neku sitnicu.
Nažalost, od 1. siječnja ove godine ukinuto joj je pravo na subvencioniranje režija zato što ima vlastitu nekretninu. Tu sam ostao zapanjen jednako kao i ona.

Europa ovdje ne stanuje

'Drage službe' socijale, pa ona ima garsonijeru od 28 četvornih metara! Nema kućerinu, nekoliko stanova po Splitu ili Zagrebu, nema auto koji bi joj trebao kao pomagalo, a do nedavno nije čak imala niti računalo dok joj prijatelj nije poklonio svoje nakon što je nabavio novo. Dakle, sve to nema, ali znamo tko ima. Upravo oni koji su donijeli takav Zakon i provode ga. Prije nekoliko dana me je drhtavim glasom zamolila da u svom tekstu postavim upit nadležnim službama da li se takva praksa primjenjuje i u Europi, na koju se tako često pozivamo. Čini se da se ovakvim pristupom osobama s invaliditetom od njih želi stvoriti beskućnike ili podstanare, jer kako drugačije komentirati ovaj slučaj. Umjesto da napokon uživa i provede vrijeme kako sama želi u svom skromnom domu, ona mora žaliti što si je osigurala krov nad glavom bez da joj ga je itko dodijelio. 

'Ostavite nas na miru'

Nekima je tih 500 kuna ništa, ali njoj je ogromna stavka uzevši u obzir budžet kojim raspolaže. Gospodo političari, osobe s invaliditetom žive u strahu što im donosi sutra, ljuti ih što oni, uz čestite građane naše domovine, moraju podnijeti teret krize, a ostali su nekažnjeni i bezbrižno žive upravo krivci za nastalu situaciju. Koliko smo upoznati, nitko nije vratio ukradeno i pitamo se da li su otkriveni računi i da li se znaju putovi gdje je nestao novac ukraden od poštenih ljudi i radnika. Prvo pronađite i procesuirajte krivce za situaciju u kojoj se nalazimo i tek kada vrate otuđeno, ako bude potrebno smanjite prava svim građanima, uključujući i socijalno osjetljive skupine. 

Na kraju je moja prijateljica ogorčeno poručila: "Ako je taj moj stančić problem, neka si ga uzmu! Možda će im moja garsonijera pomoći da popune rupu i proračunu i nas osobe s invaliditetom ostave na miru!“

Marko Damjanović

Objavljeno: 16.02.2014