Markov kutak: Koliko sam uvreda i poniženja trpio samo zato što sam osoba s invaliditetom
"Nitko od nas ne traži besplatne usluge, sažaljevanje, čak ni posebnu pažnju i tretman, no tražimo poštovanje koje imaju i drugi - nismo nevidljivi bez obzira na invaliditet", piše Marko Damjanović, novinar In-Portala, u svojoj prvoj kolumni
Nakon nekoliko godina dogovorio sam ručak s dragim osobama koje nisam vidio jedan dulje vrijeme. Dogovor je bio da se nađemo u jednom restoranu u istočnom dijelu Zagreba. Okupili smo se i odabrali stol. Događaj koji je slijedio u trenutku je razbio svu radost i veselje koje je bilo prisutno radi našeg okupljanja. Sve je počelo i završilo u trenutku kada konobar dolazi i uzima narudžbu. Nisam ni slutio, nakon što smo dobili piće koje smo tražili, što nas očekuje.
Borba protiv stereotipa
Kada je došao red za predjelo i glavno jelo, dotični je samo stajao dok sam ja davao narudžbu koje se pretvorila u monolog, jer je ispalo da konobar uopće ne zapisuje, a niti pamti što tražim.
Na moj upit: "Zbog čega ne uzimate narudžbu?“, odgovorio je: "Tko će to platiti?“
"Kako mislite, tko će to platiti?! Ja ću platiti, tko drugi!?“, odgovorio sam. iako sam već bio prilično ljut što sam se našao u tako neugodnoj situaciji pred svojim prijateljima
“Pa već smo imali invalide koji su naručili, a ne bi platili“, nonšalantno je rekao konobar.
Šokantno mi je bilo kako je taj čovjek zbog nekoliko loših iskustava već stvorio stereotip za svaku osobu s invaliditetom koje se pojavi kao gost u tom restoranu. Zbog čega sam bio predmet njegove osude, izložen ruglu pred drugim gostima? Jesmo li manje vrijedni ili manje ljudi, vrijedi li naš novac manje nego novac ljudi bez invaliditeta?
"Djelatnica kina dovela me do mjesta koje sam platio i koje je predviđeno za mene, kao osobu s invaliditetom, bilo je zauzeto s kantom za smeće. Ona je kantu pomaknula pola metra kako bih se ja udobno smjestio na mjesto predviđeno za smeće. Poniženje je bilo epskih razmjera"
Žalosno je što smo morali tražiti voditelja restorana kako bismo mogli nastaviti druženje uz ručak kako je bilo planirano. Ne moram vjerojatno ni tumačiti da to druženje nije prošlo u planiranom i željenom ozračju.
Ni u kino ne možemo kao ljudi
Drugo veće neugodno iskustvo doživio sam prilikom prvog odlaska u kino sa svojom tadašnjom djevojkom. Kao i svi ostali kupio sam karte za kino. Rezervirao sam mjesta i kupio karte putem interneta. Odabrao sam mjesto koje je imalo obilježje te je bilo namijenjeno osobama s invaliditetom, a i mjesto do toga za svoju pratnju. Naivno sam mislio da je to mjesto prilagođeno za osobe s invaliditetom, kao što je bilo i naznačeno. Sam dolazak u kino-dvoranu mi je pokazao koliko je mjesto "prilagođeno“. Naime, djelatnica koje me dovela do mjesta koje sam platio i koje je predviđeno za mene, kao osobu s invaliditetom, bilo je zauzeto s kantom za smeće. Ona je kantu pomaknula pola metra kako bih se ja udobno smjestio na mjesto predviđeno za smeće. Poniženje je bilo epskih razmjera. Suze su mi potekle od muke. Jedva sam ih suspregnuo do gašenja svjetala i početka filma. Jer taj sram i odnos prema meni, samo zato što ne mogu sjesti u sjedalo za osobe bez invaliditeta, nije trebao ni biti prisutan. Jednako sam platio kartu kao i svi drugi. Nisam mogao poput njih uživati u filmu i izlasku. Naravno da se dogodilo ono što mi je cijelo vrijeme projekcije bilo na pameti. Svi su preko moje glave, prilikom izlaska iz dvorane, gađali koš za smeće. Uglavnom uspješno preko mene, no ne u potpunosti. Čim sam došao kući napisao sam e-mail upravi kina. Zamolio sam ih za malo više obzira i organiziranosti prema osobama s potrebama poput mojih kako još netko ne bi proživljavao isto što i ja. Odgovorili su mi da, kada god poželim, mogu doći s društvom na besplatnu projekciju i ispričali se. Nisu shvatili ni bit problema. Ja želim platiti kartu, ne treba mi besplatna projekcija, treba mi dostojanstvo koje mi je bilo tada oduzeto.
Poniženje koje je zaključeno ekscesom
Moj invaliditet nikada mi nije bio prepreka za druženje i sklapanje prijateljstava. Izuzetno sam društvena i komunikativna osoba i svako svoje slobodno vrijeme volim provesti s prijateljima i obitelji. Jednako tako volim i sport i sportske događaje, pogotovo one u kojima branimo boje Lijepe naše. Tako sam, na pretprošlom Svjetskom prvenstvu u nogometu kojeg je Njemačka bila domaćin, srčano pratio i zdušno navijao za naše. Niz utakmica redovito sam gledao sa svojim najbližim prijateljima. Na jednu od njih otišli smo u jedan zagrebački klub na Jarunu u koji smo i inače znali redovito dolaziti.
Kao što naslućujete, opet sam imao problem s konobarom. Došli smo pola sata prije utakmice da nađemo prostor u kojem se možemo nesmetano pozicionirati za gledanje i navijanje. Utakmica je počela, klub je bio pun, konobari su sve osim nas posluživali, a naš stol su uredno zaobilazili. Zbog čega nas neće poslužiti? Zašto nas zaobilaze? Svakakva pitanja su nam bila na umu. Sve već prije proživljene neugodnosti i emocije u tim trenucima nekako isplivaju na površinu. Ovaj put nisam imao strpljenja kao i inače, tražiti razloge i objašnjenja za ignoriranja i neuslužnost. Ne ponosim se onim što sam učinio (iz protesta sam oborio stolce oko našeg stola i otišao s društvom van) no puno je sličnih događaja akumuliralo emocije koje su tada izašle iz mene.
Nitko od nas ne traži besplatne usluge, sažalijevanje, čak ni posebnu pažnju i tretman, no tražimo poštovanje koje imaju i drugi, budući da nismo nevidljivi bez obzira na invaliditet.
Piše: Marko Damjanović
Objavljeno: 14.12.2013