Moja priča: Ivona Šeparović
"Ljudi me često pitaju kako se suočavam s predrasudama. S time sam se počela suočavati tek dolaskom u Zagreb", kaže novinarka podrijetlom iz Blata na Korčuli
Ivona Šeparović preselila se iz rodnog Blata na Korčuli 2006. godine i postala dio užurbanog Zagreba u kojem se osamostalila i stekla diplomu novinarke. Cerebralna praliza postavljala joj je brojne prepreke, no ona nije dozvolila da je sprječava da radi što voli. Mlada novinarka Regionalnog info centra za mlade Zagreb, koji je jedan od projekta Udruge za promicanje kvalitetnog obrazovanja mladih s invaliditetom 'Zamisli', iznijela nam je svoj pogled na život.
"Rođena sam sa šest i pol mjeseci, zbog čega imam cerebralnu paralizu, no bez obzira na to roditelji su me odgajali na isti način kao i moju stariju sestru", počinje Ivona svoju životnu priču.
"U mom rodnom mjestu se svi poznaju, pa nisam imala problema u obliku predsrasuda. Od deset mjeseci starosti intenzivno sam vježbala s članovima obitelji i fizioterapeutima, do kraja srednje škole. Postigli smo da mogu hodati uz nečiju pomoć, no kada nikoga ne bi bilo pored mene, osjećala sam strah od hodanja koji nikako nisam mogla objasniti. Zato sam u sedmom i osmom razredu pristala na operacije tetiva, zbog čega sam privremeno morala sjesti u kolica. Operacije, a nakon toga i homeopatija, nisu dale željeni rezultat pa je strah od hodanja i dalje bio prisutan.
Osjećaj manje vrijednosti zbog toga što ne hodam kao drugi i prihvaćanje sebe posebno me opterećivalo u pubertetu. U tom periodu sam počela razmišljati o smislu života. Vjerovala sam da ću ili izgubiti živce i odustati, ili će mi Bog pružiti ruku. Dogodilo se ovo drugo; kao 17-godišnjakinja u jednoj sam pentakostalnoj crkvi čula poruku o Bogu utemeljenu na Bibliji i spoznala da je Isus živ i da mogu imati osobni odnos s Njim. Otada je Bog promijenio mnogo toga u mom životu. Pokazao mi je kako me On vidi i odagnao osjećaj manje vrijednosti. To je jedan od razloga zašto svoj život ne bih mogla zamisliti bez molitve, čitanja Biblije i razgovora s Bogom.
Obitelj me naučila da trebam otvoreno komunicirati s okolinom i reći ako mi treba pomoć, no da se ne smijem izvlačiti na svoj invaliditet. Krećem se uz pomoć štapova i trebam pomoć pri hodu po stepenicama te dužim relacijama.
Završivši osnovnu i srednju školu u Blatu, počela sam studirati novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Izazovi studentskog života i privikavanje na život u studentskom domu doveli su me do mog najvećeg uspjeha – osamostaljivanja. Samostalna sam u svakodnevnom životu i ne ovisim o drugima. Položila sam i vozački ispit, pa se nadam da ću uskoro biti još samostalnija.
Ljudi me često pitaju kako se suočavam s predrasudama. S time sam se počela suočavati tek dolaskom u Zagreb. Mislim da se položaj osoba s invaliditetom u Hrvatskoj puno promijenio u zadnjih desetak godina, posebno za studente s invaliditetom. Predrasude su stvar pojedinca, ali i društva. Vlastitim primjerom trebamo pokazati da možemo i trebamo biti ravnopravni u odnosu na ostale te potaknuti društvo da nam se omogući ravnopravnost što se tiče prava i obveza. To je dvosmjerno. Ako želimo poštovanje, moramo ga iskazivati. Ako netko ima predrasude, ne smijemo prekrižiti ruke i otpisati ga, nego mu trebamo pokazati da su te predrasude neutemeljene.
Općenito, žene se u prosjeku lakše nose sa svojim invaliditetom nego muškarci i sklonije su tražiti pomoć. Naravno, to je povezano s društvenim očekivanjima koja se stavljaju pred fizički slabiji ili jači spol. No, bez obzira na to, svatko ima mogućnosti izabrati kako će odgovoriti na očekivanja i odlučiti kako će živjeti i što želi od života. Većina osoba s invaliditetom je pasivna, dok se ne suoči s nekim konkretnim problemom, dok ne bude zakinuta za neko pravo ili slično. To treba promijeniti na način da osobe s invaliditetom pomoć traže organizirano, s jasnim ciljem što žele postići. Tu studente vidim kao najveću nadu, jer su najaktivniji i najotvoreniji za dijalog i promjene.
Najveća prepreka ravnopravnom uključivanju osoba s invaliditetom u društvo jest činjenica da je obično sve fokusirano na rehabilitaciju. Stoga su često osobe s invaliditetom zatvorene u svoj svijet, odnosno poznatu okolinu. Udruge su dobar primjer kako iskustvo jedne osobe s invaliditetom može pomoći drugoj osobi s invaliditetom da svlada prepreke i na taj način manje uči na vlastitim greškama.
Misao kojom se vodim kroz život je: 'Moli i radi'. Podsjeća me da je bitno moliti i da će me Bog u svemu voditi. No, ostaje dio koji ja trebam napraviti. Neće mi sve pasti u krilo. Zato se pouzdajem u Boga, ali i djelujem koliko mogu", zaključuje Ivona.
Piše: Božica Ravlić
Objavljeno: 10.11.2014