"Zadovoljna sam svojim životom. Ne vidim, ali mogu puno toga. Kad Bog nekome zatvori vrata, otvori mu prozor. Nisu vrata jedini izlaz!", poručuje Osječanka koja kroz život prolazi bez vida, uz podršku psa Didi i roditelja, ali uz ignoranciju nadležnih institucija

 

Maja Vukadinović ima 29 godina i tužno je čuti kako nema planova za budućnost. Pitanje za društvo u kojem živimo: kakav je odnos prema osobama s invaliditetom, ako jedna mlada žena koja živi u Osijeku ne očekuje ništa!?

Atrofija očnih živaca odredila je njezin životni put. Roditelji su bili šokirani kada su primijetili da Maja ne vidi. Pokušali su sve da vrate i sačuvaju njen vid. Vodili su je po bolnicama u Zagrebu, Beogradu, Novom Sadu, sve do Rusije. Nigdje nisu našli rješenje.

Očni živac sadrži 1,2 milijuna vlakana, svaki od tih vlakana prenosi impulse koje je stvorila mrežnica do mozga i omogućuje nam da jasno vidimo sliku. Poremećaj očnog živca javlja se u dva slučaja prilikom rođenja - faktor nasljeđivanja ili prilikom vanjskih čimbenika - razne traume ili bolesti. Poremećaj očnog živca će izazvati određeni gubitak vida i može napasti jedno ili oba oka. Vlakna očnog živca iz oba oka se kombiniraju u očnoj raskrižju i dalje prenose sliku do mozga. Defekti vidnog živca koji se nalaze prije optičke raskrnice samo će utjecati na jedno oko koje je pod traumom, dok poremećaj koji se nalazi poslije očne rasksnice utjecat će na vid kod oba oka.

"Išla sam u vrtić, u kojem je postojalo odjeljenje za djecu sa invaliditetom", počinje svoju priču Maja Vukadinović.

"Upisa u školu se ne sjećam, osim da su me djeca polako počela prihvaćati. Osnovnu školu polazila sam u Zagrebu. Centar za odgoj i obrazovanje slijepe i slabovidne djece 'Vinko Bek' bio je moj dom osam godina. Po završetku osnovne škole, upisala sam se u srednju školu u Osijeku, također Centar za odgoj i obrazovanje slijepe i slabovidne djece 'Vinko Bek', za kartonažera. To zanimanje uključuje rad s kartonom i kartonskim kutijama. Školovanje traje tri godine, a ja sam ga prekinula u 3. razredu, zbog brojnih zdravstvenih problema. To se dogodilo u prosincu 2002. godine. Školske godine 2003./2004. pohađala sam program psihosocijalne rehabilitacije u Zagrebu, na Odjelu za odrasle centra 'Vinko Bek'. U zgradi gdje je odjel nalazi se i srednja škola za slijepu i slabovidnu djecu. Veliku promjenu donio je dan kad sam dobila terapijskog psa, labradoricu Didi iz Udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet u Zagrebu. Danas je to Centar za rehabilitaciju SILVER koji, osim pasa vodiča, školuje rehabilitacijske i terapijske pse.

Rehabilitacijski psi su psi koji se dodjeljuju teško pokretnim osobama i osobama u invalidskim kolicima. Znaju upaliti/ugasiti svjetlo, otvoriti/zatvoriti vrata, dohvatiti predmet koji vlasniku ispadne iz ruke, i tome slično. Terapijski psi su psi koji se dodjeljuju djeci i mladima sa teškoćama u razvoju. Oni potiču na što više druženja, igre, kretanja, ljubavi i pažnje.

Psa sam dobila u kratkom roku. Prije dolaska Didi, bila sam depresivna i Didi me je izvukla iz psihičke krize. Stalne šetnje, igre i međusobna briga imale su odličan učinak na moje stanje. Bilo je pozitivnih i negativnih iskustava s Didikom. Prošle godine, pri ulasku u tramvaj, baka, Didi i ja ostale smo neugodno iznenađene. Jedno dijete je odmah reklo mami da pas ne smije ulaziti u tramvaj. Majka mu je to potvrdila i na njihovo traženje da izvedem Didi, reagirala sam strpljivo, objasnivši ženi i djetetu ulogu dresiranog psa. Rehabilitacijski i terapijski psi, kao i psi vodiči, smiju ulaziti s korisnikom na sva javna mjesta i u svako prijevozno sredstvo. Razlika je što psi vodiči nose bijele orme, a rehabilitacijski i terapijski psi žuti prsluk, no odnedavno imaju crvene prsluke. Didi je imala i još uvijek ima žuti prsluk. Iz Centra za rehabilitaciju SILVER prošle su godine Didi napisali preporuku za mirovinu, a ubrzo smo dobili i službeni ugovor o njezinom umirovljenju i smještaju.

Naime, korisnik ima pravo vratiti umirovljenog psa, ali srećom ima ga pravo i zadržati. Ja sam, zajedno s roditeljima, odlučila da ću Didiku zadržati.

Zadovoljna sam svojim životom. Ne vidim, ali mogu puno toga. Kad Bog nekome zatvori vrata, otvori mu prozor. Nisu vrata jedini izlaz! Ali normalno da ima ružnih uspomena uzrokovanih nerazumijevanjem. Strašno je kad to dolazi od struke za koju misliš da ti može samo pomoći. Doživjela sam nepotrebno i neugodno iskustvo u bolnici. Bila sam bolesna i trebala sam ostati na ležanju, ali me liječnik nije htio zadržati zato što ja ne vidim! Mama je morala uzeti tjedan dana bolovanja kako bi me mogla svaki dan odvoziti na infuzije.

Sljepoća ili visoka slabovidnost samo je stanje u kojemu se ja nalazim. Čitanje, zapravo slušanje knjiga, briga oko Didi, odlasci u udrugu gluhoslijepih osoba Osiječko-baranjske županije srijedom na druženja, ispunjavaju moju svakodnevicu.

Mislim da bi društvo trebalo mijenjati odnos prema nama osobama s invaliditetom. Medijima smo zanimljiva tema 15. listopada, kada je Dan bijelog štapa, i 3. prosinca kada se obilježava Dan osoba sa invaliditetom. To nije dobro! Mi ne postojimo samo ta dva dana, nego svih 365 dana u godini!

Najveći problem u Republici Hrvatskoj je još uvijek prisutna diskriminacija osoba s invaliditetom. Veliki problem su i primanja koja ostvarujemo. Invalidnine su male, primam 1.250 kuna mjesečno, a to je jako malo. Sreća da živim s roditeljima, iako i zajedno jedva sastavljamo kraj s krajem.

Ne očekujem ništa od budućnosti, jer ako se nešto očekuje, to se neće ostvariti. Planova za budućnost nemam, ovisna sam o okolnostima u kojima živim. Važno je da osobe s invaliditetom prihvate svoje stanje i da se što bolje nose s njim. Nije lako, ponekad dođe kriza, ali ona isto tako i prođe. Nemojte se samosažaljevati, niste jadni zato što ste slijepi, gluhi, u kolicima ili nešto ne možete. Kao što sam već i naglasila, Bog je nama zatvorio vrata, ali nam je otvorio prozor! Nisu vrata jedini izlaz! Uvijek može biti bolje", zaključuje Maja.

Božica Ravlić

 

Objavljeno: 23.09.2014