Željko Steib boluje od hemipareze, kreće se u invalidskim kolicima i stanovnici, kao i gosti Vira dobro ga poznaju. Primanja manja od 2 000 kuna nisu razlog koji ga je naveo da i dalje svakodnevno radi. Vjeruje da ga ljudi gledaju kao ludu i naivnu osobu zbog vjere u uspjeh planova koji bi donijeli novac potreban za financiranje najosjetljivijih skupina društva. Kao što on kaže: "Ono što neće platiti država i HZZO, vjerujem uspjeti ću ja svojim inovacijama"

U zemlji u kojoj većina zaposlenih izjavljuje da ne mogu živjeti od vlastitog rada, a nezaposleni tražeći posao često ne žele raditi za kako kažu premalu plaću. Dok depresija cvjeta i opravdanje je sve većem broju stanovnika za zidove kojima se skrivaju od bolesnih i potrebitih, zadovoljstvo je upoznati osobu koja svoj invaliditet živi otvoreno i bez bijega od javnosti. Nakon razgovora sa Željkom Steib mislim da nije najvažnije u koga vjerujete, već imate li dovoljno hrabrosti da svoju vjeru izrazite kao i da pronađete način i put kojim osigurati život ispunjen mirom i zadovoljstvom. Ovaj jednostavan čovjek za razliku od zvjezdica naše političke scene ne servira laži, već želi podijeliti iskustvo koje ga je osnažilo.

Znate sve je počelo čudnim susretom na Viru; vjerovali ili ne ja sam se susreo sa Isusom. Šetavši sa svojim psom po trgu u mnoštvu turista zapazim čovjeka koji me neprestano gleda. U tom trenutku sam pomislio kako taj čovjek želi susret sa mnom. Prišavši mu čovjek mi pruži ruku, napravi križ na čelu te se predstavi kao Isus. Prvo što sam pomislio bilo je ovo je lud čovjek i od kuda mu pravo predstavljati se kao sin Božji. Pogledao sam ga u oči. Njegove modro-plave oči djelovale su na mene na način da su oko nas nestali svi objekti i ljudi. U sebi sam mu se ispričao i pomislio kako sam i ja vjernik, bez obzira što ne odlazim redovno u crkvu. Nakon toga krenuo je razgovor koji ne pamtim. Sjećam se rastanka, rukovanja i odlaska pri kojem sam se okrenuo da ga pogledam još jednom, ali on kao da je nestao. Nakon čudesnog susreta dobio sam mnogobrojne ideje kao što su kako dobiti struju bez sunca, vode ili vjetra.  Ali i za seksualna pomagala za osobe s invaliditetom što očito nije vjerski, ali ja opet mislim da je Isusova misao uživajte dok možete!" – kaže Željko Steib.

Sakupljam boce, jer bez rada ne znam i ne mogu živjeti. Mi osobe s invaliditetom želimo posao bez obzira na bolove i teškoće koje nas prate. Sa kolicima vozim oko 80 boca i trenutno prođem oko četiri kilometra dnevno. Ljudi me gledaju sa sažaljenjem, a ne znaju da je to meni zadovoljstvo i neću stati dok mi radi i jedan mišić u tijelu. Ja sam u kolicima, ali ne i moj mozak koji će uvijek pronaći posao. Dogovaram kupnju skutera na četiri kotača da se mogu kretati na dužim relacijama. Tada ću početi s inovacijama na njemu da može preći više od 30-40 kilometara. Znam mnogi će opet reći da sam poludio, ali vjerujem u sebe.

Krećem ove zime sa poslom uz pomoć Boga koji mi je dao tu teoriju i dok je ja ne ispunim i osiguram  neću odustati. Ako HZZO neće platiti pomoć siromašnim, osobama s invaliditetom i bolesnima, onda će to platiti ova inovacija jer će ona samo glasiti na mene dok će pomagati i financirati najtežu skupinu ljudi. Dokazat ću da se čovjek ne poštuje prema završenoj školi i položaju u društvu, već svojim djelima – zaključio je poseban Željko.

 

Tekst i foto: Božica  Ravlić

 

 

Objavljeno: 05.08.2014