Predočite sliku djevojčice koja ne može sama pokrenuti kolica u kojima sjedi i čeka trenutak povratka u vlastiti dom. Istovremeno, to ju nije učinilo ogorčenom kao masu mladih ljudi bez invaliditeta koje susrećem svakodnevno. Prihvatila je svoju životnu situaciju i dočekala da uživa pod okriljem obitelji koja je prihvaća savršenom baš u ovom stanju koje joj je dato rođenjem.

Jedna od malobrojnih koja svjedoči kako je živjeti izolirano u maloj sredini i, usprkos tome, pronaći pravu vrijednost postojanja. Cerebralna paraliza uzrokovala je trajne posljedice, ne zna što znači hodati, ali zadovoljstvo u glasu, mir koji zrači iz nje nisam osjetila kod brojnih osoba s invaliditetom koji imaju mnogobrojne mogućnosti, a ogorčeni su na sve što postoji dok život gledaju kao kaznu. Ovo je, dakle, priča Vesne Jošavac.

"Rođena sam 1977. godine i ne znam za drugačiji život od onoga u invalidskim kolicima. Navikla sam na njih i uvijek sam vesela, otvorena, često mi kažu preiskrena za svijet u kojem živim. Ne mogu ništa sama, mama mi pomaže u svemu. Ruke su mi jako slabe, pa ipak zahvalna sam na internetu i dostatnoj snazi da mogu tipkati. Iako, kratko, ali opet dovoljno da održavam kontakt s prijateljima i pročitam što me interesira.

Živim u maloj sredini, naselju Stara Joševa nedaleko grada Orahovice. Prva četiri razreda osnovne škole išla sam u naselju s ostalom djecom koja su me prihvatila sasvim prirodno, dolazila po mene i zajedno bi išli do škole i kući. Naravno, mama me vozila u kolicima, pratila sam nastavu, ali tada nije bilo asistenata, a ja nisam mogla pisati. Završivši četvrti razred trebala sam nastaviti osnovnu školu u Orahovici, no ona je bila potpuno neprilagođena. Tada je nastupilo meni najgore razdoblje u životu.

Morala sam u Krapinske toplice kako bi završila osnovnoškolsko obrazovanje. I danas imam strah i nelagodu sjetivši se tih dana. U sobi nas je bilo sedam do osam, a medicinske sestre bi mi pomagale. Uvijek sam bila umorna, buđenje u sedam sati, pa terapija, nastava. Dječji odjel i škola bili su povezani, ali često ne bih otišla u školu. Postojao je čovjek koji posao guranja nas koji nismo mogli sami nije baš odrađivao, tako da bih dugo ostala u krevetu ili u kolicima. Lijepo sjećanje veže me uz razrednicu Dragicu Rožić koja bi došla često po mene i odvezla me u razred. I oni pokretniji vozili bi nas koji nismo mogli sami. Tako mi se jednom dogodilo da je djevojka koja je teško hodala pala dok me vozila. Kolica su otišla niz stepenice, ispala sam iz njih, no srećom bez posljedica. Roditelji su dolazili svaki vikend po mene i vozili me kući, a meni je svaki povratak bio ispunjen tugom i jecanjem na povratku u školu. Tamo sam upoznala najbolju prijateljicu s kojom sam i danas u kontaktu - Martinu Stiplošek.

U osmom razredu odveli su nas u Zagreb u Centar Dubrava kako bi odlučili što dalje. Zaključak u Centru bio je da sam nesposobna za rad, jer ne mogu rukama i nisu mi dozvolili da upišem srednju školu. Tako sam se 1993. godine vratila kući, knjige su mi bile najbolji i jedini prijatelji, sve do nedavno kada sam se počela služiti laptopom. Po tadašnjem zakonu, napunivši osamnaest godina, oduzeta mi je poslovna sposobnost i određen mi je skrbnik. Zahvaljujući pravobraniteljici za osobe s invaliditetom Anki Slonjšak ta odluka je ukinuta prije dvije godine. Ne znam što rade u Centru za socijalnu skrb, obzirom da sam nedavno dobila obavijest da im moram dostaviti dokaz o mjestu prebivališta i poreznu karticu. Gdje su bili kad mi se oduzelo pravo na školovanje i poslovna sposobnost?

Donacijom Humanitarne udruge Duhovi dobila sam sustav Servus i određenu dozu samostalnosti koja mi je značajna ostanem li sama u kući. Obitelj mi je sve", zaključuje svoju priču Vesna.

Vesnina mama život je prilagodila njenim potrebama. Kaže, nije se mogla zaposliti, nije postojao status majke njegovateljice, a sjeća se i kako je iznos koji je Vesna imala pravo ostvariti na stopostotnu invalidnost bio dovoljan za jednu čokoladu. Suprug je uvijek radio i brinuo za obitelj, imaju i mlađu kćer, unuke. Strah s kojim se nose zove se budućnost: što kada dođe dan da neće imati snage biti Vesnina pomoć u svim segmentima življenja? Količina šoka koju je Vesna doživjela odvajanjem iz obitelji opisuje činjenica da je prošle godine prvi put pristala otići s roditeljima na more. Prošao je dugi period i Vesna se oslobodila straha od bespomoćnosti koji ju je pratio od ostavljanja u Krapinskim toplicama.

Danas se djecu s teškoćama u razvoju integrira u vrtiće, škole, no još se javljaju potrebe za intervencijama nadležnih služba zbog pojedinaca kojima je to neprihvatljivo. Vjerujem, doći će vrijeme kad će odgovorni ljudi uvidjeti da svi imamo jednaka prava biti dio društva u kojem živimo.

Piše: Božica Ravlić

 

Objavljeno: 30.05.2014