Ovo pišem tek da bih ukazao kako je osobama s invaliditetom ponekad teško ili gotovo nemoguće razviti kvalitetan odnos s partneri(ca)ma bez invaliditeta. A takve veze, barem prema mojim saznanjima i iskustvu, nisu rijetke

 

Nedavno nikako nisam mogao kontaktirati svog bliskog prijatelja.

Bilo mi je čudno što se ne javlja na telefon niti me zove, premda se čujemo i vidimo više puta tjedno. Plašio sam se da mu se nije što dogodilo te sam nazvao njegove roditelje da provjerim što se s njim događa. Njegova majka mi je povjerila da ga je djevojka ostavila te se on u potpunosti povukao u izolaciju, pobjegao od svijeta. Tražio sam je dopuštenje da dođem k njima kako bih pokušao s njim razgovarati. Tako je i bilo.

Dok sam išao prema njemu cijelo sam vrijeme razmišljao kako je moguće da moj prijatelj više nije u ljubavnoj vezi. Bila je to ljubav, bez ikakve sumnje, veza koja je ponekad izazivala zavist.

Više su puta pričali i o vjenčanju u skorijoj budućnosti. Upoznali su se tijekom Festivala jednakih mogućnosti na Trgu bana Jelačića. Nakon izvjesnog vremena počeli su živjeti zajedno u jednom iznajmljenom stanu, ništa nije ukazivalo na trenje u njihovu odnosu. Kada sam stigao kod njega i kad je otvorio vrata, shvatio sam u kakvom se stanju nalazi. Ušao sam u stan, veselo pozdravio njegove roditelje, a njega jedva nagovorio da odemo u obližnji kafić na piće i razgovor.

Prvih par minuta proveli smo u tišini, napetoj i mučnoj, onoj tišini u kojoj se svaka izgovorena riječ čini suvišnom. Okrenuo sam sve na zafrkanciju da ga probam oraspoložiti i kroz smijeh ga pitao da nije možda zakazao kao ljubavnik. Mrko me pogledao, očiju mutnih od neprospavanih noći, a potom je uslijedila erupcija emocija. Kroz suze mi je opisao dramu kroz koju je prolazio, svejednako dostojnu petparačkih ljubavnih romana i šekspirijanskih tragedija. Djevojka mu je naime zabunom poslala MMS poruku s tekstom i slikom koji nisu bili njemu namijenjeni. Zapravo, to je bila samo potvrda priča koje je u zadnje vrijeme slušao od svojih poznanika, no ignorirao ih je i smatrao zlonamjernima.

Problemi su počeli kada je prošla faza zaljubljenosti. Ona se u posljednje vrijeme znatno promijenila te je željela izlaziti puno više nego prije i putovati, dok je njemu, nakon cjelodnevnog posla, bilo naporno izvrnuti se na sofu i gledati televiziju. Inače bi s prijateljima izašli petkom ili subotom, a kada je i to prorijedilo njegova je djevojka počela izlaziti samo s prijateljicama. Njemu to nije smetalo jer je bio strgan nakon posla, premda mu te njezine prijateljice nikad nisu bile previše drage jer je smatrao da žive nepromišljenim životom bez smisla i cilja, orijentirane samo na zabavu i užitke. Ipak, prihvatio ih je zbog nje.

Što je ona više izlazila u njihovoj su se vezi počele pojavljivati pukotine, manjak kvalitetne komunikacije i višak svađa zbog sitnica.

Marko Damjanović: Nema goreg invaliditeta od slomljenog srca

Teško mi je to povjerovati, ali navodno su njegovu djevojku prijateljice počele uvjeravati kako zaslužuje jednostavniji i lagodniji život uz osobu koja nema invaliditet. A moj prijatelj ima tek blagu cerebralnu paralizu!

Nakon što su još jednom popričali (par dana prije ove naše kave) priznala mu je da je MMS poruku svjesno poslala samo da bi ga dodatno povrijedila jer je, eto, bila suviše suptilna da bi mu istinu pljunula u lice i rekla da ga više ne voli.

Zaljubila se u drugog muškarca kao što se zaljubila i u mog prijatelja. Priznala mu je da nije imala hrabrosti prekinuti s njim kada je upoznala tog kobnog momka za vrijeme jednog od izlazaka. Rekla mu je da je mislila da će taj muškarac biti samo kratka avantura, užina između dva obroka, da je prava večera čeka doma. Doma za koji je moj prijatelj naivno vjerovao da ima čvrste temelje, a bio je kula od karata.

I danas, dok ovo pišem, moj je prijatelj potpuno shrvan, emocionalno opustošen, depresivan. Ljut je na sebe jer misli kako je uzrok njegova ljubavnog udesa invaliditet i da se njegova bivša plašila da će joj u budućnosti pasti na teret.

Uzalud sam ga uvjeravao da su prevare, nažalost, prisutne u svim skupinama društva, neovisne o bilo kojoj situaciji, kulturološkoj, spolnoj ili tjelesnoj.

I sebe sam preispitivao kako bih reagirao u takvoj situaciji. Znamo da veze zahtijevaju podjednak trud i ljubav oba partnera kako bi opstale nakon prolaska zaljubljenosti. Premda živimo u dekadentnoj kulturi u kojoj je preljub dopušten, štoviše ponekad i poželjan, meni su prevare i dalje gnjusne. Ne shvaćam kako se možeš vraćati pod zajednički krov nakon što si nekome drugom izjavio ljubav. Za to stvarno treba imati dobar želudac i još bolji glumački talent. Emocije su postale minsko polje na kojemu ne stradaju ruke i noge. Te mine ubijaju srce. A nema goreg invaliditeta od onog kad ostaneš bez duše...

Zbog svih iskušenja modernog doba, nepatvorena i bezuvjetna ljubav sve je više tek nedosanjani san onih koji bi ga željeli sanjati.

Piše: Marko Damjanović

 

Objavljeno: 22.09.2014