Svi već znamo da osobe s invaliditetom imaju iste potrebe kao i ostala populacija, žele biti voljeni i voljeti druge, biti u vezi i konzumirati je. Kad sam bio mlađi bio sam dosta sramežljiv, pa nisam bio baš odvažan da priđem djevojci koja bi mi se svidjela

Svjedoci smo da nam je državu zahvatila nogometna groznica. O nogometu ovaj put neću pisati, ali Vatrenima želim mnogo sportske sreće i da opravdaju svoj dolazak u Brazil. Pozabavit ću se vezama i susretima preko društvenih mreža i internetskih foruma, i to kroz vlastita iskustva.

Svi već znamo da osobe s invaliditetom imaju iste potrebe kao i ostala populacija, žele biti voljeni i voljeti druge, biti u vezi i konzumirati je. Kad sam bio mlađi bio sam dosta sramežljiv, pa nisam bio baš odvažan da priđem djevojci koja bi mi se svidjela, a i bojao sam se kako bi ona reagirala. Odnosno, bi li njezino prihvaćanje poziva na piće bilo samo zbog pristojnosti ili sažaljenja? U noćnim klubovima, u koje sam izlazio vikendom, nisam mogao prići djevojci jer bi mi bilo neugodno doživjeti možebitni neuspjeh pred prijateljima.

Iz tog sam razloga sve više počeo odlaziti na mrežno druženje, jer sam shvatio da moram prvo djevojku upoznati kao osobu, ali i da ona meni pruži priliku predstaviti tko je zapravo Marko. Nisam se bojao neugodnosti jer sam znao da i ako me i odbije, onda to nitko ne bi vidio. Ponekad sam znao u danu upoznati i po pedesetak djevojaka, ali samo bi s jednom nastavio razgovarati satima. Taj 'mrežni svijet' pun je lažnih osoba i teško je razaznati tko je iskren. No, ja sam uvijek 'davao srce na dlanu' u komunikaciji s djevojkama. Kod takvih je razgovora bitno da ste što smješniji i spontani, samo tako budete privukli pozornost sugovornice. Uvijek sam u početku razgovora drugoj strani rekao da sam u kolicima, to sam radio jer smatram da ima pravo znati a, na kraju krajeva, invaliditet je dio mene. Što sam više komunicirao, postajao sam uspješniji jer bih učio na prethodnim greškama. Nakon dva ili tri mjeseca dopisivanja postao sam dovoljnu uigran da bi na vrijeme mogao uočiti tko je s druge strane virutalnog prijateljstva i potencijalne romanse. Kad bih se išao uživo naći s djevojkom s kojom sam se prethodno dopisivao nekoliko dana, svjesno sam birao mjesta gdje se okuplja veliki broj građana, jer bitno je biti na oprezu od mogućih prevaranata.

Sve dok se ne rukuješ s osobom koju čekaš, u želucu je muka i tinja nestrpljenje za upoznavanjem. One su uglavnom bile medicinske sestre, fizijatrice, studentice, a jednom mi je prilikom došla i reprezentativka u ragbiju. S nekima od njih bih se nastavio viđati još neko vrijeme, ali nikad nisam s nekom od njih bio u vezi. Djevojke koje bi dolazile također su bile sramežljive kao i ja. Neke od njih naime nisu imale samopouzdanja pa su tražile dečke preko interneta. Kroz ta druženje i upoznavanja shvatio sam kako djevojke razmišljaju i ono najbitnije, a to je da sam se riješio sramežljivosti. S nekima od njih i danas se čujem. Internet je nama osobama s invaliditetom više od servisnih informacija, on nam pruža mogućnost da upoznamo nove osobe. A tu mogućnost ja obilato koristim, ne očekujući previše uspjeha u ljubavnim osvajanjima!

Piše: Marko Damjanović

 

Objavljeno: 16.06.2014