Došao je dan kad netko počinje svoju životnu priču rečenicom koju ponavljam odavno i potvrđuje da nas ima koji razmišljamo isto. Antonio Cvetojević kaže: "Ja sam normalna osoba, svi smo dio ovog svijeta i trebali bi biti u jednakom položaju."

 

"Jeste li se ikad zapitali kako se odabire majka djece s teškoćama u razvoju? Pokušavam zamisliti Boga kako anđelima izdaje upute, a oni zapisuju u veliku bilježnicu. Bog se smiješi: 'Ovoj ćemo dati sina s teškoćama u razvoju.' Anđeo je znatiželjan. 'Zašto baš ovoj, Bože? Ona je tako radosna.' 'Baš zato', odgovara Bog smiješeći se. 'Kako bih mogao povjeriti dijete s teškoćama u razvoju ženi koja se ne zna radovati? Bilo bi to odviše okrutno.'”, ovako mi je Mirjana, Antoniova majka, odgovorila kako je biti roditelj djeteta s teškoćama u razvoju. Prihvatila je i nosi se s cerebralnom paralizom sina bez očajavanja, oboje imaju nepobjediv osmijeh i vjeru u život. Nije uvijek bilo jednostavno, već kretanje u osnovnu školu ukazalo je na ograničenja društva u kojem živimo. Mirjana je inzistirala na upisu u redovan sustav školovanja, iako su joj nametali Centar Goljak, no predočila je nalaz psihologa kojim se potvrđuje da Antonio ima pravo biti dio svoje generacije u redovnoj školi. Ne iznenađuje činjenica da je prošlo cijelo polugodište dok su iz škole konačno poslali dvije učiteljice, ali tek na početku drugog polugodišta. Jedno polugodište bilo je prekratko razdoblje da Antonio svlada godišnji program. Sljedeće godine krenuo je ponovno u prvi razred i srećom dobio učiteljicu koja je radila s njim i tada je sve krenulo nabolje. Prva četiri razreda završio je kod kuće, a tada dolazi prvi put u svoj razred.

Antonio (prvi zdesna) na predstavljanju sustava Serwantess (bivši Servus)

"Prvi dan u školi me oduševio" kaže Antonio. "Bila je to super promjena za mene. Nisam ja morao znati odgovor na svako pitanje, sada je uz mene bio cijeli razred. Djeca su me prihvatila najprirodnije, a bio sam i u prednosti. Mene nisu tukli kad bi došlo do nekog sukoba."

Ipak od Mirjane saznajemo da Antonija kolica nisu zaustavila da mirno gleda nasilje. Prilikom napada u kojem dječak pokušava udariti djevojčicu, Antonio ga je pritisnuo kolicima i pokazao svoj zaštitnički gard.

"Završivši osnovnu školu krenuo sam u Centar za profesionaknu rehabilitaciju. Posljedica mog zdravstvenog stanja je slabost ruku i nogu, ali i oslabljen vid, pa je van pameti bio prijedlog da upišem smjer grafički radnik. Verbalno sam jak, majka i ja pokušali smo objasniti da želim upisati gimnaziju, ne zanimanje koje ne egzistira na tržištu rada, čak i da nemam problem s vidom", kaže Antonio.

Antonio u društvu novinarke In-Portala Božice Ravlić

Kako sve u životu dolazi s nekim razlogom, baš u to vrijeme Antonio je krenuo na injekcije botoksa u Krapinske toplice. Nitko njegovoj majci nije rekao da je mogao primiti besplatno botoks do treće godine. Prvi put prima injekcije sa trinaest godina, 24 uboda direktno u mišić svake noge, a tretmane su ponavljali svaka tri do četiri mjeseca. Prema preporuci liječnika, nedostajalo je još dvadesetak doza da bi Antonio mogao potpuno ispružiti noge. Izuzetno bolno, ali i financijski iscrpljujuće za majku koja je dvadeset godina radila puno radno vrijeme zahvaljujući tvrtki koja je podržavala njezinu borbu za zdravlje vlastitog djeteta. Tek prošle godine ostvarila je status roditelja njegovatelja.

"Volio bih završiti školu, stati na vlastite noge, osnovati porodicu, kao i svaka druga osoba. Trenutno čekamo povratnu informaciju o operacijskom zahvatu tetiva kojom se nadam da ću to i ostvariti. Ali bez financijske pomoći to je nemoguće. Cijena operacije je oko 17.000 eura. Za mene je san i tricikl čija cijena je oko 11.000 kuna, a uvelike bi mi povećala samostalnost i omogućila kretanje izvan kuće. Istovremeno bila bi to i vježba, jer uz preostale mogućnosti mogao bih voziti ovaj prilagođen tricikl. Svaka donacija u okviru vaših mogućnosti pomogla bi mi i unaprijed hvala. Broj računa u Raiffeisen Bank HR 5024840083219954025", napominje Antonio.

"Sve u našem životu ide spontano, bez velikih planova. Sretni smo što odnedavno imamo sustav Servus koji je mom sinu dao novu dozu samostalnosti. Davno smo se prijavili i kada me nazvao Miroslav Vrankić da mi kaže kako su prikupljena sredstva za Servus ostala sam iznenađena, jer smo to otpisali kao gotovu priču", kaže Mirjana.

Mirjani i Antoniju sustav Serwantess (bivši Servus) uručio je Miroslav Vrankić

"Socijalizacija je potrebna, ali ne vidimo smisao postojanja udruga koje brinu samo o uskom krugu članova. Razočarali su nas odnosom, naime odustali smo od udruge nakon što smo uvidjeli kako rade. Prilikom prijave na predavanje koje sam željela proći s Antoniom, nikad mi se nitko nije javio, a saznala sam da su poslali tajnicu, a niti jednog roditelja djeteta kojem je predavanje bilo namijenjeno. Jedna od rijetkih udruga koja mi je pomogla bili su 'Anđeli' čiji nismo bili članovi, no dali su nam potrebne informacije. Mislim da bez obzira što se danas lakše dolazi do informacija putem interneta još uvijek smo mi roditelji djece s teškoćama u razvoju prepušteni sami sebi. Lakše mi je u smislu da moje dijete može reći što ga boli, kako mu mogu pomoći, nema se tu puno za pričati. Mi živimo svoj život kao svaka druga obitelj, probleme rješavamo kako dolaze", kaže Mirjana.

"Imam normalan život, ne osjećam se drugačijim, ne tražim povlastice, želim da me gledaju kao ravnopravnog. Volim sport, zanima me politika i sve što se događa u svijetu, ali želim da ljudi uvide da smo svi jednaki", zaključuje Antonio.

Piše: Božica Ravlić

 

 

 

Objavljeno: 23.06.2014