PITANJE: I.B. (60) Moja supruga mlađa je od mene 18 godina. Ta razlika u godinama nikada nam nije predstavljala problem. U braku smo deset godina i imamo sina od pet godina koji zahtjeva našu potpunu pozornost

Hiperaktivan je, dijagnosticiran mu je ADHD poremećaj. Ja zbog posla često putujem i supruga se uistinu potpuno posvećuje sinu, ona ne radi. Kada sam kod kuće, želim da se malo opusti, izađe s prijateljicama i ja sam je poticao na te izlaske. Prije mjesec dana priznala mi je da je pri izlasku s prijateljicom na izložbu upoznala muškarca s kojim se nastavila viđati. I razvili su se obostrani osjećaji. Ona obožava našeg sina, tvrdi to je bila slabost, bijeg od problema, želja za nečim novim, drugačijim. Sve mi je priznala sa nadom da ću shvatiti i oprostiti. Ne znam kako da prihvatim njezinu prevaru, volim je, volim našu obitelj, ali ne mogu zaboraviti. Pokušavam se praviti da sam sve prihvatio i nastavljamo dalje, ali postao sam sumnjičav, provjeravam njezin mobitel, iznenada se pojavim kod kuće. Ona je svjesna da sam drugačiji, ali šuti. Kako da vratim izgubljeno povjerenje?
ODGOVOR: Izgubljeno povjerenje teško se vraća. To je proces koji traje, a rezultat mu je neizvjestan. Često čujemo kako netko kaže: Mogu oprostiti, ali ne i zaboraviti. To je u ljudskoj prirodi.
Temelj svih ljudskih odnosa je povjerenje, te ako njega nema, ( u braku, prijateljstvu, roditeljstvu i dr.), nema ni stabilnosti. Mogli bismo reći kako takav odnos nije usidren, te ga svaki, pa i najmanji udar sa strane, potresa i donosi nesigurnost. U takvom odnosu, jako je teško opstajati.

Razlika od 18 godina, prilično je velika razlika, koja sve više dolazi do izražaja kako bračni par stari. Brakovi s tako velikom razlikom stoga imaju još jedan izazov i teškoću više.
Po Vašem pristupu situaciji koja vam se dogodila, vidim kako Vam je to jasno i kako ste, upravo to uzimajući u obzir, možda blaži nego što biste bili da je supruga Vaša vršnjakinja. Kažete kako Vam je supruga sve priznala s nadom da ćete shvatiti i oprostiti. Je li ona sama rekla da je to razlog priznavanja ili ste Vi sami tako zaključili? U pismu navodite kako se ona s tim muškarcem nastavila viđati, da su se između njih razvili obostrani osjećaji, no ne i to je li s njim konačno prekinula prije nego Vam je sve priznala? Te ako je prekinula, koji je bio motiv i razlog što je to učinila?
Kako me ne biste krivo shvatili, niste dužni meni ( ili bilo kome drugome) davati odgovore na ova pitanja, no znadete li ih Vi?
To je važno stoga što Vas je supruga možda svojim priznanjem željela potaknuti  upravo na suprotni postupak, da Vi odlučite što ćete dalje i što će biti s vašim brakom ( da preuzmete odgovornost za njega i za vas dvoje). Je li ova situacija koju sada imate ono što je željela postići, po informacijama koje ste u pismu naveli, ne bih mogla procijeniti.
No, mislim da je ipak važnije da Vi dobro preispitate sebe i svoje motive zbog kojih ste, kao, prešli preko prijevare? Naročito je važno da si postavite pitanje je li rješenje praviti se da ste prijevaru prihvatili? I dokle ćete se tako praviti? Tako i Vi sada, u stvari, varate suprugu izvana prikazujući nešto što u nutra ne stoji.
Prijevara se, dakle, nastavlja, te vas dvoje više ne živite u istini, nego u obmani. Na dulje staze, to nikako ne može biti dobro.
Vas dvoje također ste roditelji još uvijek maloga sina, kojemu je potrebna pojačana skrb. On bi mogao biti dobar razlog i motiv da pokušate obnoviti, ako je i koliko više je moguće vaš odnos, a njemu pružiti stabilnost koja mu je itekako potrebna. Predškolska dob u kojoj se on sada nalazi, jako je važna. Uskoro će, polaskom u školu, doći do velike promjene u njegovom životu, za koju će mu, kako bi je što bolje prebrodio, trebati puno strpljenja, uloženog vremena, podrške i ljubavi od strane njegovih roditelja.
Ako se vas dvoje, istovremeno, budete bavili svojim bračnim problemima, to će se zasigurno negativno odraziti na roditeljski odnos prema vašem sinu, te će, na kraju, on najviše patiti.
Ono što je potrebno vama kao paru je to da još jednom, iskreno i otvoreno porazgovarate o svemu, te da, što je moguće hladnije glave, zajednički donesete odluku što i kako dalje, prvenstveno i najviše misleći na dobrobit vašega djeteta.

Vesna Hari, dipl. inž. socijalnog rada

Objavljeno: 28.10.2013