Pomalo mi se već vrti u glavi od svekolikih umotvorina novovjekih 'prvoboraca' u vodama u kojima sam do nedugo plivala s dojmom da su u stalnom valceru - dva koraka naprijed, jedan natrag i silnom željom za otkrivanjem tog nečeg novog, a zapravo već poprilično viđenog i doživljenog

 

U ovim košmarovitim vremenima izokrenutih slika pa i svjetova bome, u kojima je dolje sve češće gore, a gore nerijetko dolje biva, naprosto se nameće da stati treba i s odmakom iza sebe pogledati. Jer, još početkom 20. stoljeća španjolski je filozof George Santayana izrekao znamenitu i svima znanu rečenicu: 'Oni koji zaborave svoju povijest, osuđeni su je ponavljati.'

A u nas zaborav na sve strane caruje, k'o da je ekipa u isti tren amnestična postala, zaboravljajući da bi sve stvari, sve pojavnosti, ljude i događaje promatrati trebalo u vremenu i prostoru i u okolnostima danim. U svemu tome čovjek sa svojim znanjima i motivacijom, s primjenom stečenih vještina i znanja i ono najvažnije - uvažavanjem i nadogradnjom prethodnih stečevina. Sve ostalo su revolucije, a ne evolucije, a poslije revolucija posljedice nesagledive.

Stručnjaci svojim radom i evaluacijom učinjenog dimenziju kroničara dobivaju. Glavna dimenzija praćenja svagdašnjih je vrijeme, vrijeme u kojem se nešto dešavalo i u kojem se netom zbiva...

Pomalo mi se već vrti u glavi od svekolikih umotvorina novovjekih 'prvoboraca' u vodama u kojima sam do nedugo plivala s dojmom da su u stalnom valceru - dva koraka naprijed, jedan natrag i silnom željom za otkrivanjem tog nečeg novog, a zapravo već poprilično viđenog i doživljenog. Novi celofan, nova mašna, blještavilo posvemašnje, a sadržaj...

I u svemu tome u ruke mi (slučajno?!) dopadne knjiga požutjelih listova, ali sadržaja neizbrisivog, 'Rehabilitation and Facilities of Western Europe' ('Rehabilitacija i ustanove zapadne Europe') iz 1963. godine koju je izdao Odjel za zdravstvo, obrazovanje i socijalnu skrb Vlade SAD-a. Analizirajući zatečenu situaciju u bivšoj nam državi u području profesionalne rehabilitacije, zdravstva, socijalne skrbi i zapošljavanja osoba s invaliditetom među ostalim spominju i zaštitnu radionicu Osvit (jednu od prethodnica dragog mi DIOZ-a, kasnije URIHO-a) koja u to vrijeme u svom tvorničkom krugu na Kajzerici ima ambulantu i svog liječnika, socijalnog radnika i dva psihologa. Bila je k tome ova zaštitna radionica s preko 200 zaposlenih i ishodište profesionalne rehabilitacije invalida rada u Lijepoj našoj, one profesionalne rehabilitacije na koju se kasnije samo naslanjalo i/ili nadograđivalo. Prije šezdeset godina standard ili nadstandard u odnosu na postojeće danas, prosudite sami...

Je li u nas 'povijest učiteljica života' ili se to i dalje valcer čuje - dva koraka naprijed, jedan natrag...?!

 

Objavljeno: 06.10.2023