Već dugo vremena bavim se mišlju ponoviti mnogobrojna pitanja koja su se nametala tijekom dugogodišnjeg rada u ovom području, a koja do današnjeg dana traže odgovor

 

Nedugo sam, naime, ne bez razloga za ovaj portal napisala tekst kako je sredinom srpnja EASPD - Europska udruga pružatelja usluga za osobe s invaliditetom (kojoj je i naš OSVIT od svog osnutka član!) objavila rezultate studije 'Poticanje zapošljavanja putem zaštitnih radionica: stvarnost, trendovi i sljedeći koraci', detaljno analizirajući situaciju u sedam europskih zemalja, s nizom prijedloga što i kako dalje.

U ovoj Lijepoj našoj odmaklo je previše vremena, a da se nije napravila niti parcijalna, a kamo li sveobuhvatna evaluacija onoga što je (ili nije) učinjeno, a što je (ili nije) u funkciji održivog razvoja zaštitnih i integrativnih radionica za zapošljavanje osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj.

Govorimo o nužnosti evaluacije, a pitanje je jesu li uopće snimljene realne potrebe tržišta rada, kojeg su osobe s invaliditetom sastavni dio, za ovim oblicima njihovog zapošljavanja, na kojima bi se temeljio objektivizirani plan do kojeg se broja zaštitnih i integrativnih radionica u određenom razdoblju može i treba ići te koliko bi to državu koštalo? Razmišlja li se uopće strateški ili se uglavnom provode vatrogasne mjere jer novaca (za sada) ima?

Jesu li poticaji glavni put u održivi razvoj ili u (ne)održivo preživljavanje zaštitnih i integrativnih radionica? A što ako se novci počnu topiti? Postoji li plan B?

Može li se održivi razvoj zaštitnih i integrativnih radionica temeljiti samo na tome da je njihov 'kor biznis' zapošljavanje osoba s invaliditetom, a osobe s invaliditetom same po sebi 'brand', iz čega se po dugogodišnjoj navici i inerciji podrazumijevaju i formiraju financijski podupiruća očekivanja od društvenog okruženja?

Znajući koliko su rezultati istraživanja relevantni za održivi razvoj, postavlja se pitanje provode li se ona u području profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom kod nas uopće ili su zadnjih godina gotovo potpuno zanemarena (kao nastavak svojevremene izjave jedne visoko pozicionirane: 'Šta će nama istraživanja!')?

Jesu li se (konačno) stekli uvjeti za ozbiljniji redizajn zaštitnih (a uskoro i integrativnih) radionica? Postoji li spremnost za strukturne promjene ili će se (i dalje) ići linijom manjeg otpora?

Razmišlja li se uopće o potrebi stvaranja Razvojne strategije zaštitnih i integrativnih radionica za zapošljavanje osoba s invaliditetom Republike Hrvatske? Prije više od 40 godina postojali su dokumenti pod nazivom 'Smjernice za pripremu i usklađivanje planova razvoja organizacija udruženog rada za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida u Republici Hrvatskoj (prvo od 1981. do 1985. godine, pa onda za sljedeća razdoblja).

Ova, i niz drugih ništa manje važnih pitanja, vezanih za sadašnjost i budućnost zaštitnih i integrativnih radionica, pitanja su (ne)održivosti postojećeg sustava kao i njegovog razvoja, pitanja upućena svim dionicima, kako horizontalno, tako i vertikalno.

Moj dragi kolega, slovenski psiholog Tone Brejc, napisao je davne 1988. godine tekst znakovitog, a nemalo i vidovitog naslova 'Razvoj invalidskih radionica između krize i utopije struke'. Znakovito? Proročanski?

'Možete ubiti glasnika, ali ne i vijesti koje donosi.'

 

Objavljeno: 22.09.2023