Prvoga listopada svijet obilježio Međunarodni dan inteligencije. Istoga dana u glavnome nam gradu oni koji kažu da mogu, ali još uvijek ne znaju kako, odlučili ovaj dan obilježiti pod motom 'ja sam svoju sreću pronaš'o u smeću'. Kakve (ne)mogućnosti, takav i moto

 

Umjesto one svima nam drage prosječne, iznadprosječne pa i one nešto niže zdrave nam pameti, 'možebitnici' se odlučili za 'Secret Intelligence' kako bi, barem kad je smeće u pitanju, na dvoboj izazvali i UDBA-u i sudbu, i SOA-u i POA-u, i OZNA-u i onu poznu, ali nikad zakašnjelu, noćnu 'dobrosusjedsku', o kojoj nam roditelji pričali.

I tako gospođa u tirkizno plavom 'šlafroku', nalakćena na prozoru, u sitnije noćne ure marljivo novom zadatku priseže:

'Onak' agramerski, kak' se to već šika,
Prisežem da nikog ne bum ispustila 'z vidika.
Suseda s prvog kata sutra me bu' čula,
Big Brother bu' uskoro bome postal' nula.'

Lažna finoća 'fine šlafrok dame' - lažni sjaj metropole. Stvaranje i poticanje javnog, (ne)karakternog, građanskog smeća goreg, opasnijeg i smrdljivijeg od onoga koje se skriva u plavim vrećicama.

Vele ovih dana da smo po broju zaposlenih umirovljenika daleko ispod europskog prosjeka. Zagreb zato eksperimentalno krenuo s uvođenjem nove mjere 'pasivne politike zapošljavanja penzića' radnog naziva 'Samo korak od čovjeka do smeća'. Po principu 'dva u jedan' bila bi to i poveznica s kružnom ekonomijom u kojoj sve počinje, a i završava s čovjekom, smrdljivim ili mirišljivim, svejedno.

Orwellovu '1984.' glavnogradski oci tako promijenili u '2022.' Koliko još takvih godina pod sloganom 'mogu, samo ne znam kako' treba izgurati?!

A u prizemlju naše zgrade Pero, nadimka Radar. S prozora motri. Jutrom ispraća, popodne dočekuje, neumornog oka, k tome još i uha, da štogod ne promakne. Psihološki mu profil kao skrojen za ovu samo naizgled novu zagrebačku priču.

Tužakanje, prokazivanje, denunciranje, cinkanje i kako god to još zvali, ne podnosim.

I zato - uzmite si slobodno i Peru Radara. Nama neće faliti.

 

Objavljeno: 07.10.2022