Sastajali se sa sobom i odlazili, približavali se i udaljavali, otkrivali djeliće nepoznatih sebe, zadovoljni, a ponekad i ne. Novi mirisi i zvuci otpuštali ono što u nama odavna treperilo čekajući svoj trenutak. Ticala zatomljenog unutarnjeg svijeta dotaknuta

 

Trenuci...

Zarobljeni u morskim valovima i pričama cvrčaka,
mirisu smilja i smokvama zrelim,
oblacima slobodom razigranim i Suncu što zloguko gleda...

Život od trenutaka od stihova satkan izronio na površinu da više nikada ne potone.

Da mi je ostati
Da mi je otići
Da mi je morima broditi
Da mi je sidro zemlji dati
Da mi se u retke knjiga skriti
Da mi je života dodati
I tebi i meni
I ovdje i ondje
I sada i onda
I onkraj zajedno sniti...
Da mi je...

I tako, nakon odmora i odmoravanja, druženja sa samima sobom, a i s drugim (dragim nam) ljudima, životna proza pomalo ljetnu poeziju potiskuje. Metronom života ritam svakodnevice nameće, šum morskih valova sve nečujniji. Povratak nekom drugom ili onom istom sebi...

Na zemlji s dvije noge biti,
za visinama posezati,
o njima sniti.
I rasti, rasti...

Život od trenutaka...

 

Objavljeno: 09.09.2022