U tjednu u kojem je obilježen Svjetski dan izbjeglica, sjećanja naviru iz već pomalo dalekih devedesetih. Domovinski rat pa rat u BiH, rijeke prognanika i izbjeglica, cijeli im život u vrećicu stao

 

Struka nepripremljena, nit' knjige, nit' teksta, nit' stranice na kojoj bismo tijekom studija o tome učili. Samo beskrajna motivacija biti rame, uho i ruka ispružena. Uspomene mi lijepe, događaji ružni - suprotnosti u skladnom suglasju vremena nabijenih domoljubnim emocijama - za čovjeka.

I obećanje dato sebi samoj: 'Ponovi li se, jednako ću.'

Danas ne rijeka, već bujica ukrajinskih izbjeglica pred divljanjem i strahotama rata razlivena diljem Europe. I u Hrvatskoj privremeni dom našli. Povijest se iznova ponavlja. Jezici različiti, patnja istovjetna...

Pedagog u školi, u gradiću nadomak granice kojega i Schönbrunnom Zagreba zovu, sjajan mladi čovjek, zajedno s učiteljicama, učenicima iz Ukrajine neku novu priču piše. Ideje sjajne, energija motivirajuća, nezajažljiva, na istu nam frekvenciju razmišljanja podešena. S oca na sina, s kolege na kolegu i generacijama tako. Mlad čovjek životu snagu i šansu daje, povjerenje u dobro u čovjeku vraća. Pogled u budućnost razbistrava i optimizam sumornom vremenu vraća. Osjećaj nemjerljiv u dušu mi ponire, sjećanja grije i misli povezuje.

Među učenicima jedan smiješak - i zagonetan, i suzdržan, plah, skroman i nenametljiv. Pogled desetgodišnjaka čeznutljiv, negdje u maglovitoj daljini lijepa sjećanja traži i odaziv oca u obrani zemlje. Malo riječi, povjerenja sve više... Život od uspomena i od onoga danas sazdan...

Ruka pružena ovim ljudima u potrebi - ruka podrške, razumijevanja i povjerenja, ruka nade.

Jer šansu životu uvijek dati treba.

 

Objavljeno: 24.06.2022