Restoran ovih dana otvoren, lijep, k tome još i inkluzivan. Davno započeta projektna avantura dobila svoj sretan kraj. Još samo kava i 'fraklec', kak' su dedek negdar povedali, i birtaška unuka na šank naslonjena, u mislima na neka davna, ali zato ništa manje sjećanju bliska vremena

 

Početak prošlog stoljeća. U malom zagorskom selu otvorena je gostiona, koja je sljedećih četrdeset pet godina bila svratište za mnoge stanovnike krapinskog kraja željnih dobre kapljice. Bila je to krčma moga djeda. One godine kada su dedekovu gostionu nakon drugog svjetskog rata nove vlasti zatvorile, otvorena je prva hrvatska zaštitna radionica za zapošljavanje osoba s invaliditetom, radionica novih životnih i radnih mogućnosti. Kažu da je svaki kraj neki novi početak i da puno toga nije slučajno...

Sjedimo tako prije petnaestak godina s dragima nam Micom i Venom na pulskom Forumu. Pijemo kavu i, onako kako se to meni počesto desi, izlete riječi: 'Znam zašto volim kafiće! Pa ja sam birtaška unuka!' Mica, smireno, kako to samo ona zna, ispod glasa, ali i pomalo zbunjeno, potvrdi: 'Da, birtaška unuka'.

Nekoliko godina kasnije projektni začeci budućeg inkluzivnog restorana. Korak po korak povratak starim korijenima. Birtaška unuka, onako u šali, svoje mjesto za šankom očekuje, a u svakoj šali pola je zbilje, vele. Pa onda mirovina i malo poguranca onima koji nastavljaju započeto.

Restoran ovih dana otvoren, lijep, k tome još i inkluzivan. Davno započeta projektna avantura dobila svoj sretan kraj. Još samo kava i 'fraklec', kak' su dedek negdar povedali, i birtaška unuka na šank naslonjena, u mislima na neka davna, ali zato ništa manje sjećanju bliska vremena.

Slijedite svoje snove. Oni znaju put.

 

Objavljeno: 03.06.2022