Većina natjecanja odvija se na istim borilištima, pa i po identičnim ili vrlo sličnim pravilima, bez obzira na spol, rasu i invaliditet sportaša. Zašto onda stolnotenisači s invaliditetom u istu dvoranu moraju mjesec dana nakon sportaša bez invaliditeta?

 

Znam, vidjeli ste naslov i sada, čitajući ove retke, sigurno mislite kako sam poludio. Opet. Ali isto tako znam da određeni dio vas u sebi osjeti istu onu nemirnu nit koja u meni stalno pomalo titra. Osjetite to i, barem zbog podnaslova, znate o čemu ću pisati. Osjetite isti problem i vidite isti put kojim moramo ići. Moramo.

Pa krenimo tim suludo revolucionarnim putem zajedno.

Prvi organizirani dan sportaša s invaliditetom koji se poklapao s Olimpijskim igrama dogodio se na dan otvaranja Olimpijskih igara ne tako davne 1948. u Londonu. Doktor Ludwig Guttmann iz bolnice Stoke Mandeville organizirao je sportsko natjecanje za britanske veterane Drugog svjetskog rata s ozljedama leđne moždine. Doktor Guttman želio je stvoriti elitno sportsko natjecanje za osobe s invaliditetom koje bi bilo ekvivalentno Olimpijskim igrama. Igre su opet održane na istom mjestu 1952. godine, a nizozemski i izraelski veterani sudjelovali su zajedno s Britancima, pa je to bilo prvo međunarodno natjecanje takve vrste.

Prve službene Paraolimpijske igre, koje više nisu bile samo za ratne veterane, održane su u Rimu 1960. godine. Tamo se natjecalo 400 sportaša iz 23 države. Igre su u početku bile organizirane samo za sportaše u invalidskim kolicima, a na Paraolimpijskim igrama 1976. godine prvi su se put natjecali sportaši s različitim vrstama invaliditeta. Uključivanjem više vrsta invaliditeta, te su igre došle do brojke od 1.600 sportaša iz 40 zemalja. I igre 1988. godine u Seoulu bilo su važne u povijesti paraolimpijskog pokreta. Upravo tamo su Paraolimpijske igre održane neposredno nakon Olimpijskih igara, u istom gradu domaćinu, a korišteni su i isti objekti.

Od tada se Paraolimpijske igre organiziraju paralelno s Olimpijskim igrama, a Međunarodni olimpijski odbor prepoznaje i Specijalne Olimpijske svjetske igre za sportaše s intelektualnim teškoćama, kao i Olimpijske igre gluhih za sportaše oštećena sluha.

Paradoksalno je, međutim, da se moramo vratiti dalje u prošlost da bismo krenuli naprijed.

Naime, sportaši s invaliditetom natjecali su se na Olimpijskim igrama i prije prvih Paraolimpijskih igara. Prvi koji je to učinio bio je Amerikanac rođen u Njemačkoj, gimnastičar George Eyser 1904. godine. Čovjek je imao jednu umjetnu nogu. Tu je i Karoly Takacs, koji se natjecao u streljaštvu na Olimpijskim igrama 1948. i 1952. godine. Amputirana mu je desna ruka pa je pucao lijevom. Još jedan Mađar, Oliver Halassy kojem je amputirana lijeva noga, postao je glavni oslonac mađarske vaterpolo reprezentacije, a osvojili su srebrnu medalju na Olimpijskim igrama 1928., te zlatne medalje 1932. i 1936. godine. Ni to nije sve. Danska sportašica Lis Hartel je, unatoč dječjoj paralizi, osvojila srebrnu medalju u konjičkoj disciplini dresure na prvim igrama na kojima su se natjecale i žene. Bilo je to 1952. godine. Gluhi talijanski boksač Carlo Orlandi na igrama 1928. godine pobijedio je u četiri uzastopne borbe i osvojio zlato u lakoj kategoriji.

Srećom, taj se trend nastavio i nakon što su Paraolimpijske igre postale stvarnost pa je tako nesretni Oscar Pistorius bio deseti sportaš koji se natjecao i na Olimpijskim i na Paraolimpijskim igrama.

No gdje smo zapeli? Zašto uopće još postoje Paraolimpijske igre?

Ako mislite da sam poludio, zapitajte se bismo li možda trebali imati odvojene igre i za žene? Možda i za crnce i azijate?

Većina natjecanja odvija se na istim borilištima, pa i po identičnim ili vrlo sličnim pravilima, bez obzira na spol, rasu i invaliditet sportaša. Zašto je onda nezamislivo da na tartan, nakon 100-metraša i 100-metrašica na istom natjecanju na teren istrče ili se iskotrljaju sprinteri s invaliditetom? Zašto stolnotenisači s invaliditetom u istu dvoranu moraju mjesec dana nakon sportaša bez invaliditeta?

Sport jest mjesto potpune i istinske inkluzije, o tome sam pisao mnogo puta. Svi sportaši to znaju i osjete, bez obzira na sport i invaliditet. Zašto se onda, kao društvo, bavimo umjetnim i isforsiranim segregacijama, i to ne samo na način da susprežemo napredak, nego radimo i korake unatrag tjerajući sportaše s invaliditetom da biraju gdje se ne smiju natjecati?

Paraolimpijski pokret je nesumnjivo jedno od bogatstava čovječanstva. No krajnji njegov cilj moraju biti Olimpijske igre na kojima će sportaši dijeliti borilišta sa svim drugim sportašima, u isto vrijeme, na istim televizijskim prijenosima.

Pravi koraci su često teški. Nekada zvuče i nevjerojatno. No pravo je pitanje jesmo li ih spremni napraviti. I, ako nismo, kada ćemo biti?

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 14.02.2020