Ostali sportaši će nas uvažavati ne zbog onoga što piše na papiru, nego po onome koliko sebe dajemo na sportskim borilištima, na svakodnevnom treningu i natjecanjima, kaže Ana Sršen

Ana Sršen, Ratko Kovačić i Janica Kostelić

Kako smo već pisali na In Portalu, u četvrtak 31. siječnja Hrvatski paraolimpijski odbor organizirao je svečanost hrvatskog paraolimpijskog sporta i proglašenje najuspješnijih sportaša s invaliditetom za 2018. godinu.

Meni je događaj, između ostalog, pružio rijetko dobru priliku da na jednom mjestu s mnogim relevantnim sugovornicima nakratko popričam o temi koju smatram vrlo važnom - jednakosti sportaša s invaliditetom i sportaša bez invaliditeta.

Jesmo li jednaki, te zašto jesmo ili nismo, prvo sam upitao domaćina velikog siječanjskog događaja, predsjednika Hrvatskog paraolimpijskog odbora i predsjednika Europskog paraolimpijskog odbora, Ratka Kovačića.

- U svakom slučaju, ja bih to gledao s logističkog stanovišta. Dakle, osobe s invaliditetom sigurno nemaju uvjete za bavljenje sportom kakve imaju sportaši bez invaliditeta. Tu prije svega govorim o logističkim uvjetima, o sportskim terenima, pristupačnosti, a onda i o jakosti klubova. Naši klubovi stvarno nemaju dovoljno uvjeta za bavljenje i adekvatno uključivanje osoba s invaliditetom u sport - otvoren je doajen hrvatskog sporta osoba s invaliditetom.

Kao jedan od najvećih logističkih problema često se navodi manjak stručnih kadrova. Stoga se na tom problemu, kako objašnjava Ratko Kovačić, intenzivno radi.

- Danas je bilo istaknuto da se sada pokreću dodatni programi za edukaciju trenera za rad u sportu osoba s invaliditetom i mi u tom dijelu isto imamo tečaj koji radimo za osobe s invaliditetom, za uključivanje u stručni rad u rekreaciji - ponudio je jedno od mogućih rješenja Kovačić. Ovo rješenje je ujedno i poziv, jer upravo mi smo ti koji se moraju uključiti.

A što je s vrednovanjem rezultata i uspjeha?

- U Vladi smo tu izjednačeni, dakle jednako vrijedi olimpijska medalja kao i paraolimpijska. Medijski popularniji sportovi imaju više medijske pažnje i to ljudi više i gledaju. Tu se ne mogu napraviti snažni iskoraci. To su sudbine malih sportova - zaključio je predsjednik Hrvatskog paraolimpijskog odbora.

Na sličnom tragu s razmišljanjem bio je i moj drugi sugovornik, dopredsjednik Hrvatskog paraolimpijskog odbora i predsjednik Zagrebačkog športskog saveza osoba s invaliditetom, Josip Držaić.

Josip Držaić

- S jedne strane možemo biti nejednaki, a možemo biti i jednaki. Ako dobro baciš na nekakvim igrama i postigneš dobar rezultat, dobiješ medalju, kao i zdravi sportaš. Potpuno isto. Ali da li se omogućuju uvjeti, podrške i potpore u tom dijelu - nekome možda i da, nekome možda i ne. Nažalost, dosta je to heterogeno i ja sumnjam da će uvijek biti maksimalno pravedno. Kao slikar, koliko se komercijaliziraš, toliko i dobiješ. Ako se ne znaš komercijalizirati, onda si samo crtač koji crta možda i izvanredno, ali te nema. Tako i u ovom smislu. Ali činjenica je da se taj odnos u sportu polako ipak diže, pa i ovo današnje događanje to pokazuje - televizija, sve više posjetitelja, ljudi koji su zainteresirani, koji to komentiraju, i slično. Sve više ljudi se uključuje - bio je na kraju ipak optimističan Držaić.

Josip Držaić me upoznao i s mojom idućom sugovornicom - liječnicom, atletičarkom i predsjednicom Atletskog klub osoba s invaliditetom URIHO, Marinom Banović.

- Pa ono što je dobro, dobro je to da su sportaši izjednačeni na državnoj razini, znači nema apsolutno više nikakvih razlika u vrednovanju rezultata sportaša s invaliditetom i onih bez invaliditeta. Što se tiče samog trenažnog procesa i treniranja, sasvim sigurno da osobe s invaliditetom nailaze ovdje na nekakve malo veće prepreke u odnosu na, recimo to tako, redovne sportaše, ali osoba s invaliditetom s dobrim sportskim duhom lako savladava sve zapreke pa tako i one na sportskim terenima - kaže Banović o jednakosti osoba s invaliditetom iz zarazno pozitivne sportske perspektive.

Marina Banović

No što je s društvom općenito? U konačnici, društvo je to koje kroji temelje za sustav vrednovanja.

- Ja mislim da društvo ide naprijed i da sve više prihvaća osobe s invaliditetom i mislim da se polako, ali sigurno, nekakav status osoba s invaliditetom i osoba bez invaliditeta u hrvatskom društvu, u stvari, izjednačava - nastavlja u istom tonu.

Hoće li se ikada izjednačiti?

- Ja apsolutno mislim da će se izjednačiti, da. Mora, nema nam druge. Zaista, kada gledate realno, ja mislim da smo se mi u zadnjih nekoliko godina zbilja pomakli puno naprijed. Kada sam ja počinjala svoju atletsku karijeru u redovnom sportu, samo vrednovanje sporta osoba s invaliditetom bilo je na puno nižim razinama nego što je danas. Ipak smo se značajno pomakli. Znači, ja govorim o periodu od nekakvih možda 15-ak godina, tako da za sve ove godine koje su ispred nas ostaje još puno prostora za napredak - zaključuje s optimističnim pogledom u budućnost Marina Banović.

Posljednja, ali nikako i manje važna - Ana Sršen. Našu proslavljenu paraolimpijsku plivačicu i osnivačicu Plivačkog kluba Natator, danas ujedno i dopredsjednicu Hrvatskog paraolimpijskog odbora, nisam uspio uloviti na samom događaju, iako mu je nazočila, ali je svejedno, zahvaljujući čarima modernih telekomunikacija, sa mnom i s vama podijelila svoje mišljenje o temi.

- Mislim da se moja generacija izborila za jednakopravan status u sportu para sportaša, a na sadašnjim generacijama je da svakodnevno svojim rezultatima i pristupu treningu potvrđuju tu jednakost. Ostali sportaši će nas uvažavati ne zbog onoga što piše na papiru, nego po onome koliko sebe dajemo na sportskim borilištima, na svakodnevnom treningu i natjecanjima. I u standardnom sportu i u para sportu potrebno je još puno napraviti da bi se promijenila svijest o važnosti tjelovježbe i sporta za cjelokupan razvoj čovjeka i za zdaviju naciju. Zato danas, možda više nego ikad prije, para sportaši moraju isticati važnost vježbanja, sporta i inkluzije - ističe jedna od najtrofejnijih paraolimpijki.

- Koristim priliku da pozovem djecu s teškoćama u razvoju, njihove roditelje i osobe s invaliditetom da se uključe u sport i tjelovježbu, jer sport ima nevjerojatnu snagu da transformira čovjeka pa samim time i zajednicu; ogromnu ulogu da integrira, socijalizira i učini jednakima osobe s invaliditetom u zajednici - poziva prva vrhunska sportašica s invaliditetom u Hrvatskoj.

- Proglašavanje najboljih para sportaša Hrvatske neka potakne i donositelje politika na lokalnom nivou da se zapitaju koliko izdvajaju za para sport i sportsku poduku osoba s invaliditetom. To je područje na kojem moramo sada raditi da bi uključili svaku osobu s invaliditetom u tjelovježbu, da bi srušili predrasude da tjelovježba nije za osobe s invaliditetom. Od prvog dana kada osoba postane osoba s invaliditetom treba joj ponuditi sport jer sport ima nevjerojatnu snagu transformacije. Također treba zaustaviti trend da se djeca s teškoćama u razvoju oslobađaju nastave TZK u školama, već da se uključe u prilagođeni program vježbanja - zaključuje Ana Sršen.

Što reći na kraju? Četiri različita, a toliko slična mišljenja sugeriraju nesvjesni konsenzus s kojim se, na neki način, i sam slažem. Formalni temelji ravnopravnosti su tu, vrednovanje rezultata je uistinu izjednačeno pred zakonom. Preostaje nam promijeniti društvenu klimu, ali to prvenstveno moramo sami. Prvo logistički pojačavajući naše klubove, uz ipak nužnu kvalitetniju financijsku podršku donositelja politika, a zatim i korektnijim odnosom prema sportu. Jer interes društva, pa time i medija, doći će tek ako nastavimo s vrhunskim rezultatima.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 11.02.2019