Moram priznati da ne mogu razumjeti što jednog liječnika, visokoobrazovanog čovjeka s titulom i rezultatima, tjera da se prema osobama s invaliditetom odnosi kao prema građanima drugog reda

 

Pregled stomatologa, oftalmologa, ginekologa, gastroenterološki pregled, mamografija, razni rengeni ili obično vađenje krvi mogu biti vrlo neugodni za osobu s invaliditetom. Zašto? Pa nemamo mi drugačije organe.

I doista nemamo. Ono što ipak mora biti drugačije je pristup osoblja, komunikacija, pristupačnost ordinacija, strpljenje ali često na ništa od toga ne naiđemo. Naiđemo tek na ono famozno 'kako ćemo mi sad to obaviti, tko će te na stolac prebaciti', ili pak uopće ne razgovaraju s nama nego s roditeljima, pratnjom kao da nas tamo uopće nema, kao da nas se pregled uopće ne tiče, što sam nekoliko puta iskusila na vlastitoj koži.

Nepripremljenost zdravstvenog sustava pogađa i žene i muškarce s invaliditetom, no možda su žene ipak ranjivije kada su u pitanju reproduktivni organi i preventivni pregledi istih. Naime, zbog nelagode, nepristupačnosti, što arhitektonske, što one u glavama zdravstvenog osoblja žene jednostavno izbjegavaju preglede do trenutka kad zagusti, a ne daj bože bude i malo kasno.

Prošlog tjedna održan je skup 'Razumna prilagodba u sustavu zdravstva' kojem je bio cilj upozoriti da je propuštanje razume prilagodbe u zdravstvu diskriminacija, a pravobraniteljica  za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak tada je rekla:

- Kada govorimo o razumnoj prilagodbi, propuštanje tog načela je diskriminacija osoba s invaliditetom. U tom slučaju mislimo na nepostojanje adekvatne komunikacije između pacijenta i zdravstvenog osoblja, neadekvatnog pristupa u smislu nepristupačnosti zdravstvenih ustanova, neadekvatne medicinske opreme, a posebnu pozornost treba posvetiti preventivnim pregledima, kod žena naročito ginekološkom pregledu i pregledu dojki, na što je odaziv slab, nerijetko i zato što žene imaju problem pristupačnosti.  Kada osoba ima senzorna oštećenja vida, sluha ili intelektualne poteškoće često se suočavamo  sa situacijom da ljudi ne dobivanju adekvatnu informaciju o svom zdravlju zbog nedostatka prevoditelja, tumača ili zbog toga što se zdravstveni djelatnici ne obraćaju direktno osobi s invaliditetom nego roditeljima, skrbniku, pratnji, a ne posvećuje im se ni dovoljno vremena da bi osobe mogle razumjeti što se s njima događa.  Pozitivnih pomaka ima, ali još uvijek postoje praznine s kojima nismo zadovoljni – poručila je Anka Slonjšak.

Moram priznati da ne mogu razumjeti što jednog liječnika, visokoobrazovanog čovjeka s titulom i rezultatima, tjera da se prema osobama s invaliditetom odnosi kao prema građanima drugog reda, a pritom nema potrebu čak ni objasniti kakvo je zdravstveno stanje pacijenta. U redu, možda liječnik ne zna kako pristupiti određenoj osobi, ali onda  treba otići na edukaciju, ne mora pacijent ispaštati zato što liječnik nešto ne zna.

Osobama s invaliditetom za početak pristupajte individualno, a ne šablonski. I zar je toliko skupo imati jednog tumača znakovnog jezika u bolnici?

Što se tiče komunikacije s pratnjom umjesto s pacijentom s invaliditetom, tu moraju same osobe s invaliditetom preuzeti kormilo i glasno dati do znanja da su prisutne, da sve čuju i razumiju...

Kroz iskustvo mladića s cerebralnom paralizom, koji je prošao gastroskopiju bez anestezije samo zbog nedostatka informacija i komunikacije,  možda netko uvidi koliko su promjene u ophođenju prema osobama s invaliditetom nužne.

Imam cerebralnu paralizu i ta dijagnoza, rekao bih, neminovno sa sobom nosi jake spazme – priča ovaj mladić.
Bilo je to početkom studenog 2014. godine, kada sam hospitaliziran zbog upale gušterače i žučnih kamenaca. Na Odjelu gastroenterologije  u čakovečkoj bolnici proveo sam tjedan dana. Na strogoj dijeti i prva četiri dana samo na infuzijama. Petog dana glavna doktorica željela je obaviti gastroskopsku pretragu, da  provjeri i potvrdi kakvo je stvarno stanje. S obzirom na to da sam punoljetan, dao sam svoj pristanak. Bilo je to moje prvo iskustvo s tom pretragom. Bez da mi je objašnjeno što me zapravo čeka, a očito je i da moje bazično stanje, tj.cerebralna paraliza nije dovoljno uzeto u obzir, kao ni popratne  poteškoće koje ju prate . I naravno zbog jakih spazama i moje ukočenosti čitavog tijela pretraga nije uspjela, a ja sam se uzalud napatio.

Danas sa stopostotnom sigurnošću znam i mogu reći: Ne daj Bože da mi ikad više zatreba ta pretraga, to sigurno više ne bi prošlo bez anestezije. Da mi je pak rečeno o kakvoj se pretrazi radi i što me točno čeka na istu ne bih nikad pristao, niti ću pristati da to u mojem slučaju i stanju ikad više bude 'na živo' – kategoričan je mladić.

Što reći na ovo, što reći na sve ostale manjkavosti koje zdravstveni sustav ispoljava prema osobama s invaliditetom? Ljudi, kao prvo komunicirajte, kako liječnici prema osobama s invaliditetom, tako i osobe s invaliditetom prema liječnicima. Nabavljajte prilagođenu opremu i pritom imajte na umu da nju mogu koristiti i pacijenti bez invaliditeta, dakle ubili ste dvije muhe jednim udarcem.

Dragi zdravstveni djelatnici, jasno je da ne možete odmah na prvi pogled znati o kakvim se sve poteškoćama kod pojedine osobe radi, može li osoba komunicirati, razumije li što joj govorite – niste vidoviti, ali zastanite i pitajte, nemojte ići s pretpostavkom da svi imamo skrbnike koji umjesto nas potpisuju i odlučuju. Čak i da imamo skrbnike mora nam biti zajamčena pravodobna i potpuna informacija. A vi osobe s invaliditetom, borite se za sebe, inzistirajte na obraćanju direktno vama. Počnimo od onog kad ima volje, ima i načina i ne dopustimo da bilo koja osoba s invaliditetom ostane bez adekvatne zdravstvene zaštite, na nju imaju pravo baš svi, u jednakom obliku, jednaku kvalitetu, a sve što odstupa od toga je diskriminacija.

Piše: Anita Blažinović

Objavljeno: 14.03.2019