"Centar za inkluzivni odgoj i obrazovanje Grada Zagreba niti je nova, niti moja ideja. Potreba za Centrom postoji već dulje vrijeme i to je mišljenje i zaključak mnogih relevantnih stručnjaka"

 

Renato Petek, zastupnik u Gradskoj skupštini Grada Zagreba, član stranke Naprijed Hrvatska! – Progresivni savez predlaže na sljedećoj sjednici donošenje Zaključka kojim se traži od gradonačelnika Grada Zagreba i nadležnih Ureda da pripreme dokumente i akte potrebne za osnivanje Centra za inkluzivni odgoj i obrazovanje Grada Zagreba.

Koji je povod vašeg zahtjeva i kako bi Centar funkcionirao?

- Centar za inkluzivni odgoj i obrazovanje Grada Zagreba niti je nova, niti moja ideja. Potreba za Centrom postoji već dulje vrijeme i to je mišljenje i zaključak mnogih relevantnih stručnjaka, prvenstveno profesora s Edukacijsko rehabilitacijskog fakulteta koji su s raznim djelatnicima Grada Zagreba i više udruga komunicirali na tu temu još od 2004., radili elaborate oko procjene opravdanosti, a potom ciljano i na osnivanju takvog Centra.

Stoga predlažem donošenje Zaključka kojim se traži od gradonačelnika Grada Zagreba i nadležnih Ureda da pripreme dokumente i akte potrebne za osnivanje Centra za inkluzivni odgoj i obrazovanje Grada Zagreba. Predlagatelj će odlučiti kako će Centar funkcionirati, koje će točno aktivnosti i programe provoditi, na kojoj lokaciji biti i koga od stručnjaka tamo zaposliti. Napominjem da postoje i zakonske pretpostavke i uporišta za osnivanjem Centra.

Koja su vaša saznanja o inkluziji djece s teškoćama u razvoju u obrazovni sustav?

- Dozvolite nekoliko riječi o inkluziji i povijesti u pristupu uključivanja djece s teškoćama i djece s posebnim potrebama u redovan obrazovni sustav. Prije tridesetak i više godina, tada nazivana djeca s posebnim potrebama, cerebralnom  paralizom, s Downovim sindromom, s autizmom i poremećajima pažnje su po automatizmu upisivala u takozvane "specijalne škole". Tada su se i te škole tako nazivale. Sada se već više desetljeća i takva djeca upisuju u redovne škole jer društvo, ali i znanost i briga napreduje, pa se trudimo svima pružiti jednaku startnu poziciju. S takvom djecom rade i o njima brinu stručne službe (logopedi, pedagozi, psiholozi, rehabilitatori i drugi). Unatrag nekoliko godina djeca s teškoćama u razvoju dobila su i asistente u nastavi. Dakle, društvo postupno postaje humanije prema djeci koja su "drugačija".

Nekada se tako pričalo o integraciji, a danas inkluziji. Razlika je ogromna! Integracija uključuje djecu s manjim teškoćama u redovni sustav odgoja i obrazovanja, a inkluzija je proces kojim u isto okruženje stavljamo djecu iste kronološke dobi s i bez posebnih potreba radi njihove zajedničke igre, druženja i učenja. Koncept integracije zahtijeva da se djeca s teškoćama, kao i sva druga, prilagode postojećoj školi i da se u njoj pedagoški integriraju, a inkluzija podrazumijeva promjene u školi kako bi ona bila ne samo dostupna svim učenicima, već da zadovoljava njihove obrazovne potrebe i dalje razvija njihove sposobnosti i druge potencijale do socijaliziranih osobnih maksimuma. Na kraju, svako dijete ima ista prava, a u odgoju se trebaju maksimalno razvijati njihove individualne mogućnosti i samopoštovanje. To vrijedi i za djecu s posebnim potrebama i djecu s teškoćama u dječjim vrtićima i školama. Integracija se temelji na medicinskom modelu u poimanju poteškoća prema kojem se učenik vidi kao problem i da bi se uklopio u redovan razred dijete se mora mijenjati.

Suprotno ovakvom poimanju je obrazovna inkluzija, koja se temelji na socijalnom modelu u poimanju poteškoća, i u okviru koje se više gleda na obrazovni sustav kao problem negoli na učenika. Ovdje se, dakle, radi na mijenjanju, odnosno prilagođavanju sustava kako bi se izašlo u susret individualnim potrebama svih učenika. Ne smijemo dozvoliti ostanak obrazovnog sustava u tradicionalnom, trebamo ga pokrenuti u suvremenom smjeru. Nitko nije pobijedio dok svi nismo pobijedili.

Ravnopravnost – jednakost! Inkluzija je najviši stupanj pedagoškog povezivanja djece s teškoćama u razvoju s djecom bez razvojnih teškoća (nakon segregacije i integracije djece s teškoćama u razvoju), i ima višestruke prednosti. Inkluzija lijepo zvuči na papiru, u planovima i strateškim dokumentima, ona se treba sustavno provoditi, ne samo na razini osobnih i sporadičnih afiniteta od škole do škole. Sve mora biti propisano. To znači da učitelj za jedno takvo dijete po individualiziranom programu treba uskladiti program u skladu s djetetovim poteškoćama, naučiti kako raditi s baš s tim djetetom, a da ono istovremeno ne bude segregirano od ostatka razreda. U inkluziji nema više i manje važnih, nema zapostavljanja i tu dolazimo i do važnosti asistenta u nastavi.

Kakva je trenutna situacija u Gradu Zagrebu po pitanju inkluzivnog obrazovanja djece s teškoćama u razvoju?

- Trenutni podaci oko broja djece s poteškoćama šokiraju i zabrinjavaju, kao i podaci o problemima s kojima se susreću svi dionici inkluzije u obrazovanju. Grad Zagreb je krenuo s inkluzivnim obrazovanjem za djecu rane i predškolske dobi u vrtićima Grada Zagreba, a broj djece integrirane u programe dječjih vrtića sukladan je europskim odrednicama o postotku uključivanja djece s teškoćama. Grad prednjači ekipiranošću stručnih timova u vrtićima gdje ima direktnu nadležnost i situacija je puno bolja nego u školama gdje o takvim timovima brigu vodi država, odnosno ministarstvo. Grad Zagreb u gradskim vrtićima relativno uspješno ispunjava zadaće koje proizlaze iz Nacionalnog kurikuluma koji djetetu s teškoćama osigurava individualizirani pristup, sukladno njegovom razvojnom statusu, mogućnostima i potrebama te zadaće inkluzivnog odgoja i obrazovanja djece rane i predškolske dobi.

U vrtiće Grada Zagreba, od ukupnog broja djece, 43.684 u prošloj godini, u skupine redovnog programa uključeno je 9.697 djece s teškoćama različite etiologije. Od navedenog broja, oko 1.000 djece je s težim teškoćama, 1.400 djece ima zdravstvenih poteškoća (alergije, celijakija, intolerancija i slično), to znamo po podacima o posebnim obrocima. Broj takve djece se svake godine u postotku povećava. Kod nekih poremećaja, rast prijavljenih iz godine u godinu je između 10-17 posto.

Kada je riječ o osnovnoškolskom obrazovanju, školske godine 2017./18. od ukupno 60.154 učenika uključenih u 108 redovnih osnovnih škola Grada Zagreba, temeljem  rješenja o primjerenom obliku odgoja i obrazovanja, nastavu pohađa ukupno 2.917 učenika s teškoćama u razvoju pri čemu se 2.693 učenika školuje po redovitom programu uz individualizirane postupke i redovitom programu uz prilagodbu sadržaja i individualizirane postupke, a 224 učenika po posebnom nastavnom programu bilo u svim predmetima ili samo djelomično.

Navedite goruće problem koji bi se riješili aktivnostima Centra za inkluzivni odgoj i obrazovanje Grada Zagreba?

- Problemi su: nedostatna podrška djeci tj. rana intervencija te podrška roditeljima, nedostatak informacija, znanja i nedovoljna educiranost odgajatelja, učitelja i profesora o različitim vrstama poremećajima kod djece, problemi tranzicijskih perioda – vrtić – osnovna škola – srednja škola – fakultet, needuciranost asistenata, supervizija stručnih službi, nedostatak mobilnih stručnih timova.

Aktivnostima Centra koje bi obuhvaćale izradu, razvoj i primjenu standardiziranih protokola, evaluacijske aktivnosti, akcijska istraživanja, superviziju, savjetovanja, edukaciju i timski rad osigurala bi se potpora za primjereno obrazovanje djece s teškoćama od najranije dobi, a isti bi kao misiju imao unaprjeđenje i dostupnost potpore inkluzivnom procesu. Aktivnosti Centra bile bi usmjerene na potrebe svih dionika inkluzivnog obrazovanja kao podrška od ranog razvoja i razdoblja i širenje procesa na obrazovni kontinuum (tranziciju obitelj – vrtić – škola – posao). Aktivnostima Centra poboljšala bi se situacija u obrazovnim ustanovama i osigurao uspješan inkluzivni model kako i dolikuje glavnom gradu RH i metropoli, a po uzoru na druge gradove Europe.

Recite nam iz vlastitog iskustva kakav je život obitelji djeteta s teškoćama u razvoju?

- Iz vlastitog primjera ću reći da sam kao roditelj djeteta s poteškoćama u posljednje dvije godine prošao sve instance i iskusio sve dobro i loše našeg sustava. Tu ne govorim samo o inkluziji u obrazovanju, već i o postavljanju dijagnoze i slično, što je nadležnost države. Ako govorim kao roditelj samo o inkluziji, zbog određenih nedostataka sustava, suočili smo se s traumama, narušenom samopouzdanju, izgubljenoj vjeri i želji za obrazovanjem, itd. Mnogi se roditelji svakodnevno bore i suočavaju s apsurdnim situacijama, mnogi na tjednoj i mjesečnoj razini odlaze u vrtiće i škole, traže i nude pomoć, doživljavaju često i nerazumijevanje i čistu segregaciju. Takve stresne situacije direktno utječu na cijele obitelji, kvalitetu svakodnevnog života, zbog toga se raspadaju brakovi i propadaju osobe. U Zagrebu, nažalost, imamu slučajeve koji su završili tragičnim samoubojstvima djece. Takav slučaj jednog maturanta ovog lipnja me potaknuo da predložim ovu točku na Gradsku skupštinu, nakon što sam obavio razgovore i komunicirao s nadležnim gradskim uredima. Ako se ovim putem ne nastavi poboljšavati ovo što je do sada izgrađeno, veći dio od onih tisuća djece će, kad odrastu, postati socijalni slučajevi ili nesamostalni i ovisni od svojim roditeljima, obitelji i skrbnicima.

Riječi kojima bi zaključili ovaj razgovor?

- Zamislimo se želimo li obrazovni sustav koji razumije da odnositi se prema svima jednako, znači odnositi se prema njima drugačije, a ne isto. Zamislimo da dozvolimo ljudima da razviju svoje talente umjesto da smo usmjereni na njihove teškoće. Želimo li kroz obrazovanje potaknuti talente kod djece kako bi se te osobe mogle pripremiti za život i osamostaliti, ili ih želimo segregirati i stvoriti buduće ovisnike o sustavu socijalne skrbi? Centar za inkluziju je karika koja nedostaje!

Razgovarala: Božica Ravlić

Objavljeno: 11.09.2018