Baš kao što mi sami – kao ljudi, čovječanstvo, kao osobe – moramo odlučiti što znači biti osoba, tako moramo odlučiti i što znači biti osoba s invaliditetom, jer invaliditet je naš konstrukt

 

Odakle početi kad ne počinješ, nego nastavljaš?

Puno ljudi mi je za prošlotjednu kolumnu reklo da je prefilozofska i preteška, možda čak i neshvatljiva. I svjestan sam da, koliko god ona meni bila draga, nije baš izazvala nekakve posebne reakcije, niti je bila osobito popularna. Uzevši to saznanje u obzir, imao sam dvije mogućnosti – ili nastaviti i završiti započetu priču, ili zaboraviti prošli tjedan i danas pisati o, za posljednju svibanjsku kolumnu potpuno nevezanoj, nesvakidašnjoj popularnosti javnih toaleta za osobe s invaliditetom kod populacije hodajućih žena.

Sasvim iskreno, za mene tu nema dvojbe. Popularnost me ne zanima, niti mi je posao biti popularan. Da se na In Portalu cijene i broje samo klikovi, pisali bismo o Severini ili o Kim Kardashian. Ili o ustašama i partizanima, naravno. Srećom, ovdje se traži nešto drugo, nešto o čemu, nažalost, malo možete pročitati drugdje, a najmanje u mainstream medijima. Možda nije uvijek zabavno i popularno, ali je uvijek važno.

Dakle, baš zato što mislim da je važno, nastavljamo s pričom od prošlog tjedna. Ni ovoga puta ne vjerujem da ćemo naći odgovore, no mislim da ćemo postaviti prava pitanja, na pravi način. A to je ponekad dovoljno dobar početak.

Pravo pitanje je što to znači biti osoba s invaliditetom. Međutim, da bismo mogli odgovoriti na to pitanje, ili ga postaviti na pravi način, moramo se zapitati što uopće znači biti osoba. Oba smo pitanja postavili u prošloj kolumni, ali sada ih idemo razraditi malo detaljnije.

Ako se vratimo na paradoks sorita, koji sam objasnio prije tjedan dana, i primijenimo ga na ovu našu dilemu, shvatit ćemo da je vrlo teško doći do odgovora na gore postavljeno pitanje. Koja je to osobina koja definira osobu? Ili, točnije, koliki je broj određenih osobina koje neko biće ili objekt mora imati kako bismo ga okarakterizirali kao osobu? Ako ne zadovoljava jedan od tih nekoliko hipotetskih uvjeta, prestaje li biti osoba?

Budimo konkretniji.

Otkrijemo li vanzemaljski život, u kojem slučaju bi vanzemaljce smatrali osobama? Trebamo li bilo koje samosvjesno autonomno tijelo u svemiru, bez obzira na vrstu, smatrati osobom? Ako, ili točnije kada, stvorimo umjetnu inteligenciju, po kojim bi kriterijima ta stvar postala osoba? Slijedeći istu logiku, u kojem bi trenutku umjetno stvoren biološki život mogli smatrati osobom? Napretkom znanosti i medicine došli smo do situacije u kojoj vrlo relevantna i aktualna postaju pitanja kojima se futurolozi i transhumanisti bave već desetljećima – što ako se osoba promijenila toliko da se više ne može smatrati pripadnikom ljudske vrste? Koliki dio čovjeka možemo, iz medicinskih ili bilo kahvih drugih razloga, zamijeniti umjetno stvorenim dijelovima prije nego ga prestanemo smatrati osobom? Ako se ljudi smatraju osobama zbog mozga, što ako njihove misaone obrasce, sjećanja i druge atribute prenesemo u neki uređaj? Hoće li tako digitaliziran skup informacija i dalje biti osoba? Po prvi put u povijesti, ne tako davne 2015. godine, dvije čimpanze, Hercules i Leo, nakratko su pravno smatrane osobama po osnovi habeas corpusa. Mogu li, dakle, i životinje po nekim kriterijima biti osobe?

Pitanja su vrlo, vrlo teška. A odgovori mogu biti isključivo arbitrarni.

Baš kao što mi sami – kao ljudi, čovječanstvo, kao osobe – moramo odlučiti što znači biti osoba, tako moramo odlučiti i što znači biti osoba s invaliditetom, jer invaliditet je naš konstrukt.

Iako ćemo tako potpuno pojednostavniti Darwinovu teoriju, udovoljite mi i zamislite da je ljudska evolucija prije nekoliko desetaka tisuća godina iz bilo kojeg razloga krenula u ponešto drugačijem smjeru i da je, fizičkim predispozicijama na štetu, intenzivnije favorizirala intelektualno superiorne jedinke. Možda bi u takvom znanstvenofantastičnom scenariju danas norma bili superinteligentni ljudi koji se kreću uz pomoć antigravitacijskih stolica, a osobe s invaliditetom bi bili svi oni čudaci koji mogu hodati.

Semantički, koliko netko mora biti drugačiji od većinom određene norme da bi bio osoba s invaliditetom? Jesam li osoba s invaliditetom ako slomim ruku? Što ako zbog ozljede trajno šepam? Jesam li osoba s invaliditetom ako nemam jedno oko ili jedan prst na nozi? A što ako na nogama nemam niti jedan prst? Što ako nemam nogu ili ruku, ili sam paraliziran? Koliko mi kretanje mora biti otežano da bih bio osoba s invaliditetom? Što ako sam tako bolestan da moj um moraju prebaciti u računalo? Jesam li i onda osoba s invaliditetom? Jesam li uopće osoba? Što sam?

Prošli tjedan sam postulirao da su osobe s invaliditetom, u očima svih onih koji se uklapaju u arbitrarni okvir normalnosti, neispravna kopija, ljudi koji nisu savršeni ljudi. Koliko god to nekome možda kontroverzno zvučalo, reći ću da istu sudbinu s nama dijele i homoseksualne osobe. Bili naš invaliditet i seksualna orijentacija urođeni ili stečeni, mi smo loše kopije, neuspjeh sustava da stvori objekt istovjetan šabloni po kojoj ga radi. Dapače, ići ću korak dalje i reći ću da, po nekim kriterijima, a svakako po ovima koje sam tu postavio, i homoseksualne osobe možemo smatrati osobama s invaliditetom. Ako to koga vrijeđa, mene vrijeđa to što nekoga vrijeđa biti osoba s invaliditetom pa smo kvit.

Međutim, postoji jedna bitna razlika između naše dvije populacije, i zbog toga se osobe s invaliditetom trebaju diviti homoseksualnim osobama i ugledati se u njih. Ako se pitate zašto, dat ću vam vrlo jednostavan odgovor. Homoseksualne osobe su svoj invaliditet pretvorile u prednost, a tu prednost su onda pretvorile u brend.

Oni su izašli iz sablasne doline. Možemo li to učiniti i mi?

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 04.06.2018