Odlučio sam pomoći i sebi i uredniku i intervjuirati jedinu osobu koju mi on nikada ne bi dao u zadatak. Ali svog sugovornika neću predstavljati – kada shvatite tko je, predstavite si ga sami

 

Imam problem. Urednik mi stalno zadaje zadatke za intervjue, ali ja većinu nikako da obavim. Ne želim i ne mogu biti tipični novinar, ne želim biti naporan i maltretirati ljude. I onda to traje jer, vjerujte, nitko nema volje odgovarati na pitanja na koja je odgovorio već tisuću puta, a još manje na ona koja prvi put čuje.

Tako, dok ja strpljivo čekam pravo raspoloženje svojih budućih sugovornika – a sigurno će svi prije ili poslije doći na red – odlučio sam pomoći i sebi i uredniku i intervjuirati jedinu osobu koju mi on nikada ne bi dao u zadatak. Pritom ću potpuno razbiti četvrti zid i granice razuma. A baš zato to spada u ovu kolumnu, a ne u tipični intervju.

Svog sugovornika neću predstavljati – kada shvatite tko je, predstavite si ga sami. To je jedino ispravno. Stoga, krećemo odmah s pitanjima.

Za početak, objasnite nam zašto toliko često koristite riječ kripl. Ne mislite li da je uvredljiva za velik dio populacije? Ne biste li, posebno kao pripadnik manjine, trebali prakticirati politički korektan govor?

- Ne i ne. Riječi teško mijenjaju činjenice. Ako sjedim u kolicima, najvjerojatnije sam osoba s invaliditetom. A ako me netko ima potrebu posebno oslovljavati zbog toga, sasvim mi je svejedno koju će riječ upotrebljavati. Ali bit će mi važno kakav je njegov odnos prema meni i mom invaliditetu. Istina je da oni koji me ne poznaju korištenjem politički nekorektnih riječi pokazuju neupućenost, možda čak i nezainteresiranost ili nekulturu, ali to, u konačnici, ne govori puno o njima i njihovim namjerama, koje itekako mogu biti pozitivne. Inzistiranjem na politički korektnom govoru trošimo energiju na stvar koja, ako smo u iskrenom odnosu sa svojim invaliditetom, nema nikakve veze s kvalitetom našeg života. Trebamo se boriti za ono što je uistinu važno. I pritom ponekad biti kriplovi. U protivnom će svi zamrziti osobe s invaliditetom. A ja ne želim da me mrze.

Prilično je kontroverzno i vaše mišljenje o Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom. Što nam možete reći o tome?

- Da, kontroverzno je, ali samo zato što je mnogima teško prihvatiti činjenice. Ili ih iz raznih razloga ne žele prihvatiti. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom je izuzetno važan i prekrasno napisan dokument, ali njegov praktički utjecaj na život osoba s invaliditetom je, usudio bih se reći, gotovo ništavan. Možda ću to bolje moći dočarati na puno aktualnijem dokumentu. Hrvatski sabor ratificirao je 13. travnja 2018. godine Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznatiju kao Istanbulska konvencija. Međutim, ono što ljudi ne žele ili ne mogu shvatiti je činjenica da Konvencija, nažalost, neće i ne može nikoga spasiti od nasilja. Hrvatska ima i Ustav i zakone koji obećavaju zaštitu svima, ali to ne sprečava devijantno ponašanje. Muž nasilnik neće povući ruku prije udarca zato što je Sabor potpisao Konvenciju, jer je ne bi povukao ni zbog zakona koji mu, za razliku od nekakvih Konvencija, predviđa vrlo konkretnu kaznu. Slično je i s Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom – ako nemamo prave zakone i ako ih se ne pridržavamo, nikakve Konvencije nam neće pomoći. Ipak, postoji razlika između ove dvije Konvencije. Od Istanbulske će netko profitirati, možda čak i oni zbog kojih je ta Konvencija napisana. Od Konvencije Ujedinjenih naroda o kriplovima baš nitko nije profitirao.

Često oštro kritizirate i udruge osoba s invaliditetom. Je li to uistinu opravdano?

- Mogu vam odgovoriti protupitanjem – je li opravdano da ih hvalim? Naravno da je opravdano, i jedno i drugo. Puno udruga radi odličan posao, pritom se jedva održavajući na životu zbog sustava koji ne pomaže koliko bi trebao. A sustav ne pomaže koliko bi trebao upravo zbog onih koji troše nevjerojatno mnogo novca od kojeg malo koristi imaju oni za koje se deklarativno bore. To svakako zaslužuje kritiku. Zaslužuje promjenu. Strašno je da se ljudi boje dići glas protiv nepravilnosti u udrugama, ali to je realnost, jer je udrugama dana prevelika moć i tamo vladaju ljudi kojima je ta moć iz puno razloga prevažna. A iz tog razloga udruge ne žele dići glas protiv donositelja odluka. Začarani je to krug ovisnosti o moći, a žrtve su oni zbog kojih je moć i podijeljena. Dakle, kritika ne samo da je opravdana, nego je i nužna. To je moja obveza zbog onih koji se ne usude. Sve dok zajedno ne izborimo promjenu.

Zaslužuju li onda i osobe s invaliditetom grube riječi kakve često čuju od vas?

- Zaslužuju, još i grublje. Dovoljno dugo smo bili jadnici, kockice šećera na kiši. Ja nikada neću biti jedan od onih koji se smješkaju i tapšaju druge po ramenu zato jer su postigli mediokritetne rezultate. Život je svima borba i od kmečanja ništa. Kmečavce nitko ne voli i kmečavci malo što u životu postižu. A od nas se očekuje da kmečimo, što mi onda kao prave ovce objeručke prihvaćamo. Da, tako je lakše. Ali onda za vaše nezadovoljstvo nije kriv netko drugi, nego vi sami.

Za kraj, gospodine Fatušić, koja bi bila vaša poruka osobama s invaliditetom?

- Bilo bi vrijeme da se konačno dignemo s naših lijenih stražnjica, bar u prenesenom značenju, i počnemo živjeti svoje živote, umjesto da od drugih tražimo da to rade za nas. I da pritom ponekad budemo kriplovi. Ponosni.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 14.05.2018