Koliko god pojam invaliditeta bio semantički i etimološki kriv, on u današnjem jeziku prilično točno označava ono što u osobama s invaliditetom vide svi koji se uklapaju u arbitrarni okvir normalnosti

 

Imao sam posebnu čast i zadovoljstvo u petak prisustvovati vrlo lijepoj promociji knjige Pogled iz kolica kolege Ante Raosa, knjige u kojoj je okupio prvi dio svojih istoimenih kolumni s In Portala. O promociji i knjizi ste mogli, i još ćete, čitati na portalu, a i kolumne su tu – ako ste ih kojim nevjerojatnim slučajem propustili, morate ih pročitati, baš kao i kolumne svih mojih kolega s In Portala – tako da vam neću svojim lamentiranjem kvariti dojam o svemu tome.

Ono što moram, to ću ipak spomenuti. Jedan od, zapravo, domaćina na promociji bio je i kolega Marito Mihovil Letica, koji na trećem programu Hrvatskog radija vodi emisiju Kozmos i etos, a u kojoj će također biti predstavljena Raosova knjiga. Pričajući u Galeriji Sunce o knjizi, Letica se dotaknuo pojmova osoba i invaliditet – točnije, njihove semantike i etimologije.

Ne znam kako vama, ali meni je to dovoljna inspiracija za barem jednu kolumnu. No odmaknut ćemo se od riječi. Mi idemo još dublje.

Uncanny valley – što možemo, iako možda ne sasvim precizno, prevesti kao sablasna dolina – pojam je koji je 1970. godine skovao profesor robotike, japanac Masahiro Mori. Sablasna dolina, u originalu Bukimi no Tani Genshō, označava hipotetski odnos između stupnja sličnosti objekta s ljudskim bićem i emocionalne reakcije na takav objekt. Koncept sablasne doline sugerira da humanoidni objekti – poput robota ili digitalnih animiranih likova – koji su gotovo isti, ali ne i potpuno jednaki pravim ljudskim bićima, izazivaju sablasne ili čudno poznate osjećaje jezovitosti i odbojnosti kod promatrača. Dolina označava, kada grafički prikažemo odnos između stupnja sličnosti objekta s ljudskim bićem i emocionalne reakcije na objekt, evidentan pad u afinitetu promatrača prema umjetnoj kopiji, odnos koji se inače povećava kako je replika sličnija čovjeku.

Teorija koje objašnjavaju mehanizme iza ovog fenomena je mnogo. I, baš kao i sam fenomen, svaka od njih bi mogla biti tema posebne kolumne. Zato jer sve ovo ima ili može imati veze s invaliditetom. I s tim što znači biti čovjek.

Koliko god pojam invaliditeta bio semantički i etimološki kriv, on, zapravo, u današnjem jeziku na određeni način prilično točno označava ono što u osobama s invaliditetom vide svi oni koji se uklapaju u arbitrarni okvir normalnosti, koliko god si mi svi to nevoljko željeli priznati. Osobe s invaliditetom su, radilo se o fizičkom ili mentalnom invaliditetu, neispravna kopija. Ljudi koji nisu savršeni ljudi. Mi smo jedini živi objekti u sablasnoj dolini. I možda je baš to razlog straha koji bi mogao biti temelj konstrukta invalidnosti.

Međutim, pitanje koje si možemo postaviti – a zanimljivo je jer ima veze s istim paradoksom koji je jedna od teorija koje objašnjavaju fenomen sablasne doline – je kada točno osoba postaje ili prestaje biti osoba s invaliditetom?

Paradoks sorita, što je grčka riječ za hrpu, obično se objašnjava uz pomoć hrpe pijeska – kako ga je postavio i njegov tvorac, filozof Eubulid iz Mileta – s kojeg se zrna pojedinačno uklanjaju. Pod pretpostavkom da uklanjanje jednog zrna ne pretvori hrpu u ne-hrpu, paradoks je u pitanju što se događa kada se proces ponovi dovoljno puta. Je li jedno zrno još uvijek hrpa? Ako nije, u kojem je trenutku hrpa postala ne-hrpa?

Kada točno osoba postaje osoba s invaliditetom? Kada objekt koji oponaša čovjeka postaje previše, ali ne dovoljno sličan ljudskom biću?

Pustimo sada potpuno glup i loš sustav stupnjevanja invalidnosti, iako bi valjalo i o njemu razgovarati. Ovdje pričamo o nečemu drugom. Nečemu, mislim, puno važnijem.

Ovdje je riječ o tome što uopće znači biti osoba. Što znači biti čovjek, ljudsko biće?

I ovdje ću, zapravo, stati. Ne zato što nemam odgovore, nego zato što imam još puno pitanja. Završit ću presedanom, jer će iduća kolumna biti direktni nastavak ove. Kao one super duple epizode u serijama.

A vi? Vi, u iščekivanju konkluzije ili samo nastavka ove pismene vratolomije, razmislite.

Razmislite o postavljenim pitanjima. Razmislite o mogućim odgovorima. I pitanjima koja tek slijede.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 28.05.2018