Svi smo spremni upirati prstom u donositelje odluka, ali malo tko bi u Zagrebu dočekao nositelja križa. Malo tko bi pristao 5 kuna više plaćati zdravstveno osiguranje. Dovraga, koji je naš problem?

 

Nije me dugo bilo. Zapravo, tjedan dana uopće nije puno, no meni se baš nekako čini da je prošlo mnogo više. Bilo kako bilo, nakon predaha koji sam ja morao uzeti, a vi ste u njemu, nadam se, uspjeli uživati, vrijeme je za povratak na stare staze. Imam neobično aktualnu temu za današnji solilokvij, neobičan je dan u kojem me imate priliku čitati, a potrudit ću se biti i neobično kratak. Zbilja sam bio na granici pretjeranoga u nekoliko zadnjih kolumni – da na kraju tekstualnog zida ne stoji moj potpis, nikada tu abominaciju ne bih pročitao.

Nikada nisam vjerovao da bi se to moglo dogoditi u moje vrijeme, no eto, dogodilo se. Doživio sam otkriće i postojanje lijeka za svoju boleštinu. Ne jednog, nego dva. A na putu ih je još nekoliko. Uvijek sam govorio da sam rođen u najboljem mogućem trenutku, da živim u posebnom vremenu – neću reći uzbudljivom, jer živjeti u takvom vremenu je, prema starim Kinezima, kletva – no ovakvim se stvarima nikada nisam nadao. Ostavit ću, međutim, sada po strani svoja promišljanja o krizi identiteta i moralnim peripetijama, pitanjima koja na nekoj filozofskoj razini nužno nosi izlječenje invaliditeta. Ovdje je ipak riječ o spašavanju mnogih života, cijeni života, politici, te podršci koju ne znamo ni primiti, a kamoli dati.

Ne bih ja bio ja, kada bih imao uobičajeno i popularno mišljenje o stvarima, posebno o bitnim stvarima. Ja jesam ja i zato znam da se ne sviđaju nužno svima moje misli, riječi i tekstovi. Ali neka, tako i treba biti. Koliko god ja bio uvjeren u ispravnost svojih promišljanja, jednako toliko poštujem tuđi i drugačiji pogled na stvari. Osim ako šteti drugima. To nikada nije dobro.

Dakle. Spinalna mišićna atrofija, SMA, moja boleština, došla je pod svjetlo reflektora. Prvenstveno otkrićem revolucionarnih lijekova i neopisivim trudom roditelja djece s najopakijim oblikom ove bolesti, a onda i nevjerojatnim podvigom još nevjerojatnijeg čovjeka, pješaka s križem, Saše Pavlića.

Kako smo već pisali i na vašem najdražem portalu, Saša Pavlić je čovjek koji je s križem od 20 kilograma na leđima propješačio gotovo dvjesto kilometara dug put od Rijeke do Zagreba kako bi natjerao sustav da financira liječenje djece s rijetkim bolestima, kakva je i spinalna mišićna atrofija. Kako sada stvari stoje, ova kolumna je upravo zbog njega ponešto drugačija nego je trebala biti, jer čini se da je u svom naumu i uspio. Siguran sam da je njegov Križni put, u najmanjem slučaju, bio ona jedna kap koja je prelila čašu. Ako je sve onakvo kakvim se čini. Da, vas gledam, donositelji odluka.

Prije nego zaključim ovu neobično kratku kolumnu jednim fantastično važnim i prekrasno dubokim Pavlićevim citatom, dopustite da na svoj način prokomentiram jedan moment iz cijele priče.

Mislim da je Saša Pavlić uspio za osobe s invaliditetom napraviti ono što sami nikada nismo uspjeli – stavio nas je u centar pažnje u punom smislu te riječi. Pratili su nas mediji i društvene mreže i prije, po potrebi i manjku drugačijeg senzacionalizma, ali nikada ovako. Naša stvar je tih tjedan dana bila atraktivna, zanimljiva i popularna. Na pravi način. Konačno. Ali kada je Saša 5. travnja stigao na Markov trg, tamo ga nije dočekao gotovo nitko. Bilo je ljudi, nemojte me krivo shvatiti. Ali baš sramotno malo. Nisam gore bio niti ja, i ne želim da mi je gadna prehlada izgovor. Morao sam biti gore. Morali smo biti gore.

Dovraga, koji je naš problem? Zar smo zbilja toliki kriplovi? Sada sam siguran da imamo više nego zaslužujemo. Sram me je zbog ljudi koji o nama misle dobro. Ovome mora doći kraj.

Prije svoje odiseje, Saša je vladajućima prigovorio na kupnji borbenih zrakoplova u trenutcima kada govore da za bolesnu djecu nema novaca. Iako se logika ove izjave čini legitimnom, ja se s njom ne slažem. Ne slažem se zato što novca mora biti, a evidentno ga i ima, za sve. Iako je stvar prioriteta, rijetko kada je nužno uzimati jednima, da bi se imalo za druge. Treba samo u bilancu ubaciti i stavku humanosti. A na to smo ih, čini se, uspjeli primorati.

S druge strane, svi smo spremni upirati prstom u donositelje odluka, ali malo tko bi u Zagrebu dočekao nositelja križa. Malo tko bi pristao 5 kuna više plaćati zdravstveno osiguranje. Saša je dobro poentirao, i s tim ću završiti ovu kolumnu. Neka poruka bude njegova.

"Ovo je pitanje svih nas, nemojte samo njih osuđivati. Vi odlučujete što će se klikati na portalima, time dajete prioritete. Četiri milijuna građana će kliknuti nešto besmisleno. Nećemo imati djece jer ih ne znamo zaštititi."

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 17.04.2018