Objektivnost je početak puta na kojem potičemo izgradnju politike, društva i svijeta kakav želimo. Ako ne pohvalimo jednu dobru stvar, drugu nećemo doživjeti. Ako ne kaznimo jednu lošu stvar, druga će se dogoditi

 

Nemam pojma kako je pisati o nečemu što nije invaliditet, osobe s invaliditetom ili nešto treće što ima nekakve veze s prvo dvoje. Opet lažem. Ili, da ne budem previše oštar prema sebi, recimo da pretjerano karikiram. Pisao sam ja kao klinac o svačemu, pišem i danas o svačemu, ali In Portal je jedino mjesto na kojem možete čitati moja slova, a koje zahtjeva ozbiljnost i odgovornost u pisanju i iznošenju misli općenito. Takva je, uostalom, i tematska cjelina kojom se bavi ova moja kolumna. U većini slučajeva.

Stalno kmečim o tome kako je teško pisati o tako relativno uskom području – iako tema za raspravu uvijek ima – a i o odgovornosti sam već tipkao. Pa ipak, i odgovornost i težinu i ozbiljnost teme sam morao spomenuti jer, kada razmišljam o onome o čemu sam danas odlučio pisati, ta tri elementa mi iskaču kao vrlo bitna.

Da ne bih komplicirao i na taj si način usput umjetno gomilao broj riječi u tekstu, zamijenimo odgovornost, težinu i ozbiljnost jednom rječju – objektivnošću. Ne želim prekrajati hrvatski riječnik, ovo nisu istoznačnice, ali kada razmišljam o problemu današnje kolumne, objektivnost je riječ koja se formira kao zajednički nazivnik pod ovim trojstvom u brojniku.

Pa o čemu ću, zapravo, danas pisati?

Zanimljivo je kako ponekad, a možda čak i vrlo često, sami sebi kontradiktiramo. Ako ste pažljivo čitali moje kolumne, sigurno ste primijetili da sam i ja pisao nešto što bih u nekoj kasnijoj kolumni pobio. Naizgled. O tome, zapravo i recimo, želim danas pisati.

Nisam od tipova koji vole pričati o poslu, ali sam baš zbog posla često u situaciji da moram pričati o poslu. I tako, kada ljudi započnu razgovor o mom pisanju, naročito kolumnama, iznenađujuće često čujem kako im se sviđa moj pristup i pogled na stvari. Ne volim kukanje i ne mislim da je sve crno i loše. A to je, čini se, neuobičajeno koliko je i poželjno. I uistinu, svi vi koji me čitate znate da vrlo često hvalim stvari za koje bi, po nekoj logici, bilo normalno da ih kritiziram jer – razumije se – nisu dobre. Tako, umjesto da kritiziram sustav, ja kritiziram nas koji patimo pod nepoštenom težinom udaraca koje nam sustav zadaje. Jadni mi. Ali to nije sve! Ne stignete se ni oporaviti od šoka i nevjerice koje su izazvale takve bezobrazne optužbe, a ja sam se već vratio s idućom kolumnom. Drhtite od straha i bijesa, no ipak odlučite pročitati novu rundu bogohulnog sektora, već spremni pisati pravobraniteljici. Čitate i brišete već natipkan e-mail, ne vjerujete svojim očima – u novoj kolumni pišem o razlozima pasivnosti osoba s invaliditetom, za koju krivnju nalazim u sustavu, te općenito kritiziram taj sustav koji sam hvalio samo tjedan dana ranije. Zaključujete da sam lud – ili da me netko potplatio – i zaklinjete se da više nikada nećete pročitati ni jednu moju kolumnu. Do one koja će izaći idući ponedjeljak.

Šalu na stranu – u prethodnom odlomku se, zapravo, krije baš ono što mi je bitno za današnju kolumnu. Ako nešto kritiziramo, ne znači da je to samo loše. Ako nešto hvalimo, ne znači da je to isključivo dobro. Ako nije dovoljno dobro, nije nužno loše. Ako opravdavamo, nije nužno dobro. Stvari su složene. Povezane, višeznačne. Komplicirane. Gotovo ništa nije ili crno ili bijelo, nego je neke od pedeset – ili koliko ih već ima – nijansi sive. A na nama je da budemo objektivni i to prepoznamo.

Evo nekoliko primjera. Kad god me netko pita, reći ću da je Zagreb fantastično mjesto za život osoba s invaliditetom. Već sam to i napisao, čini mi se bezbroj puta. I uistinu sam uvjeren u to, a vidio sam svašta i bio sam svugdje. Siguran sam da Zagreb može biti uzor gotovo svim gradovima u Hrvatskoj, ali i velikoj većini gradova u svijetu. No znači li to da je Zagreb savršen? Ne, nipošto. Zagreb i može i mora biti puno bolji. Ali ne smijemo zato zaboraviti i omalovažavati sve po čemu je već odličan ili čak najbolji. Da spomenem, u ovom kontekstu, i jednu vrlo aktualnu stvar – Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi. Popularno je sada kritizirati neke dijelove Zakona, ali čini se da ljudi prelako zaboravljaju ili previđaju, slučajno ili namjerno, činjenicu da je Zakon osobama s invaliditetom donio isključivo pozitivne promjene. Ne kažem da nije svrhovito kritizirati Zakon, jer će to pokazati gdje se on u budućnosti mora popravljati, no dužni smo biti objektivni i pokazati da prepoznajemo dobre namjere i dobre poteze. U kalup ove dihotomije možemo ubaciti i općeniti status osoba s invaliditetom u Hrvatskoj. Prvi sam koji će kritizirati – a to i radim – ali znači li to da smo na dnu nekakve liste humanosti i uključivosti? Nismo. Dio mog posla je i praćenje stranih medija i odgovorno tvrdim da nam nije ni upola loše kao što volimo misliti da je. Ali mora biti još bolje i zato kritizirajmo gdje je kritika zaslužena.

Teško je biti objektivan. Odgovoran i ozbiljan. Ponekad, a možda i uvijek. Međutim, objektivnost je početak puta na kojem, priznavanjem pravilnih poteza i kritiziranjem onih krivih, potičemo izgradnju politike, društva i svijeta kakav želimo. Ako ne pohvalimo jednu dobru stvar, drugu nećemo doživjeti. Ako ne kaznimo jednu lošu stvar, druga će se dogoditi.

No objektivnost je puno više od toga. Ona je također početak tolerancije i samospoznaje, a te dvije stvari su temelj boljih nas. Zato budite objektivni. Prema sebi i prema drugima.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 05.02.2018