Šutnjom indirektno podupiremo neljudskost prema najslabijima, a sutra na meti može završiti i član moje, vaše obitelji, ja sama ili netko od vas koji ovo čitate

 

Da, ovo je tužna stvarnost koju su pojedini mladi, djeca s invaliditetom, starije osobe proživljavali jučer, danas, a vjerojatno budu i sutra jer se boje progovoriti. Ako progovore ispadaju crne ovce, još veća meta, nemaju kud i stjerani su u kut.

Iz osnovnoškolskih dana imam ponešto domskog iskustva i nije mi ostalo u lijepom sjećanju. Bila je to škola u kojoj si smješten od 0 do 24 ako ne živiš blizu i tako s osam godina dobiješ priliku shvatiti koliko nazovi stručnjaci mogu biti surovi prema najslabijima. Dočarat ću samo mali dio situacija koje su na tom mjestu išle pod "nikom ništa" tepih.

Morali smo biti strogo tiho za doručkom, ručkom i večerom inače bi pojedine medicinske sestre toliko lupale žlicom po stolu da bi nam prisjelo i jelo, ne samo priča. Puno ljudi je molilo Boga da dotične sestre budu što manje prisutne.

Svjetla su se navečer gasila u točno određeno vrijeme, a kad bi medicinska sestra šetajući hodnikom čula nekoga da priča poslala bi ga za kaznu u WC gdje bi stajao dokle god ona ne bi rekla da se može vratiti u sobu.

Kupanje smo imali jednom tjedno i sreća moja što sam svaki vikend išla kući da se pošteno raskužim. U sobi nas je bilo puno, više od sedmero sigurno, neki od cimera bili su u pelenama pa si vi zamislite taj miris ujutro… i sad mi se diže želudac. Redovito bi netko donio uši pa su nam prašili glave i motali ih u one bijele trokut pelene za bebe. To je bilo tako ponižavajuće. Sve skupa baš ne djeluje kao mjesto za rehabilitaciju, odgoj i školovanje, s tim da na sam školski dio čak nemam zamjerke.

Imala sam sreću što me zbog britke jezičine i intelekta nisu puno imali na piku, ali danas mi je žao što se nisam pokušala zauzeti za one koji to sami nisu mogli. I što nisam reagirala na situacije koje mi nisu djelovale kao pedagoška mjera, nego su graničile s torturom. Bojala sam se nemilosti bogova jer sam morala i dalje tamo živjeti. I bila sam samo dijete.

Kad sam došla u Zagreb u školu, istu odgojno-obrazovnu ustanovu, bilo mi je lakše jer sam na kraju dana vidjela mamu, tatu, seku, ali neprofesionalnosti i grubog pristupa medicinskog osoblja ni tamo nije nedostajalo. Od ne mogu te staviti na WC jer nisam popila kavu do toga da im dijete u šmrkljima i slinama praktički ispada iz kolica dok oni mrtvi hladni šetaju amo – tamo. Meni osobno su nemali broj puta sestre ili njegovateljice rekle da previše idem na toalet, zar moram opravdavati broj svojih fizioloških potreba nekome tko je plaćen da mi u tome pomogne? Kada bi pak netko stvar obavio u gaće jer nije mogao dočekati da sestra više popije kavu i počne raditi padali bi komentari u stilu sad te još moram i presvlačiti.

Vjerojatno je isto, ili još gore, u domovima za stare i nemoćne, u udomiteljskim obiteljima i svim ostalim domovima kako god da se oni zovu gdje često budu smještene i mlađe osobe s invaliditetom. Tim ljudima je tamo zatvorena mladost, dostojanstvo, ne vide ni sunca ni mjeseca, a često ni nadu u bolje sutra. Životne okolnosti su im dale šamar i smjestile ih u ustanovu, a onda još točka na I bude osoblje koje svoje frustracije liječi na njima.

Nedavno sam čula da u ponekim ustanovama štićenicima uzimaju čak i mobitele kako ne bi mogli reći obiteljima što se unutar tih zidova zapravo zbiva.

Žalosno je ako znamo za nepravilnosti, a ništa ili vrlo malo poduzimamo, što iz straha, što iz neznanja od kuda krenuti, što iz onog neću se petljati - nije moja briga, a trebala bi biti briga svakoga od nas jer šutnjom indirektno podupiremo neljudskost prema najslabijima, a sutra na takvom mjestu, dakle ustanovi, može završiti i član moje, vaše obitelji, ja sama ili netko od vas koji ovo čitate.

Kada se neki promatrač ili žrtva usudi progovoriti, sve se svodi na malo medijskih napisa, pokoji otkaz i pojeo vuk magare jer u svakoj takvoj ustanovi postoji i nekoliko „strah i trepet“ djelatnika koji se za vrijeme inspekcija malo pritaje i poslije rade po starom. Kako i ne bi kad upravo inspekcije nikad ne pronađu nikakve propuste, a u izvješćima piše kako izvidom nisu pronađene nepravilnosti u radu što će reći da osoba koja je sve prijavila laže i često se priča okrene protiv osobe koja se usudila dići glas.

Bez obzira na onu staru poslovicu koja kaže da se ne isplati s rogatima bosti, borite se, dižite glas, upozoravajte jer nitko nije zaslužio torturu, zlostavljanje i neljudskost nigdje i nikad, ni u kom obliku. Možda prvom i drugom prijavom nećete ništa postići, ali nećete ni šutnjom. Nakon treće i četvrte prijave prema istoj ustanovi ili osobi se netko možda ipak zapita što s tim mjestom nije u redu jer i "iznad boga postoji bog". Samo treba biti ustrajan.

Piše: Anita Blažinović

 

Objavljeno: 14.12.2017