Zabilješke Anite Blažinović: Obilježavanjem "njihovih" dana osobe s invaliditetom postaju jednokratno važne, a potom su opet samo "invalidi"

Kada postanemo vidljivi i bez obilježavanja "naših dana", pljeskanja i prenemaganja, kad postanemo vidljivi svaki dan, kad naši uspjesi ne budu samo trenutni "vau efekt", bit ćemo na dobrom putu

 

Ako ste pomislili da In Portal uvodi rubriku žalopojki možete odahnuti, a što se krije iza ovog naslova saznat ćete ako odvojite malo vremena i pročitate tekst do kraja. Čini mi se da baš svaki dan obilježavamo Dan nečega ili nekoga i uvijek me je to dovodilo u stanje iritacije, a sad kad te situacije promatram s "prve crte" stvari su mi još kristalnije jasne, zapravo iritabilnije.

Dakle, obilježavanja nacionalnih, svjetskih, međunarodnih i kakvih sve ne dana prilika su da nam se samo zamažu oči kako se od godine do godine ipak nešto radilo. Posebno mi krv uzavre na Međunarodni dan osoba s invaliditetom, na brojke, statistiku i lažni sjaj.

Prilika je to "velikima" i, više ili manje, "poznatima" za pozirati kraj gomile osoba s invaliditetom i raditi selfije kojima će razgaliti naciju, pokazati tobožnju empatiju i svoje "velike duše" u kojima uvijek ima mjesta za potrebite.

Na takvim okupljanjima osobe s invaliditetom zauzmu mjesta u prvim redovima jer ipak je to "njihov svečani dan", svi su nasmiješeni kao u nekoj sekti, plješću, uzvikuju neke slogane, čestitaju si, dok "veliki" s pozornice prosipaju gomile mudrosti, hvale i podrške. A onda sve nestane i baš kao što se Pepeljuga nakon ponoći vrati u dronjke, tako i osobe s invaliditetom više nisu "heroji", opet postaju samo "invalidi" koji će svojih pet minuta slave dobiti ponovno za godinu dana.

Sljèdećeg dana je već neka nova prilika za slikanje i skupljanje bodova na drugoj skupini "najslabijih" u društvu. "Veliki", nemojte je nipošto propustiti!

Mnogi od vas će sada reći: da nema "tih dana" ne bismo bili vidljivi niti toliko malo i bit ćete potpuno u pravu, ali što nam vrijedi ta maskarada od 24 sata? Baš ništa! Kada postanemo vidljivi i bez obilježavanja, pljeskanja i prenemaganja, kad postanemo vidljivi svaki dan, kad naši uspjesi ne budu samo trenutni "vau efekt", bit ćemo na dobrom putu, a do tada je sve samo "puno buke nizašto" i bojim se da se tim "tresla se brda rodio se miš" osobama s invaliditetom ni miš nije ukazao.

Piše: Anita Blažinović

Objavljeno: 04.10.2017

 

Povezane vijesti

Zabilješke Anite Blažinović: Oni moraju izdržati i onda kada više ne mogu jer su roditelji osoba s invaliditetom

Ti naši divni roditelji trebali bi biti vječni jer bez njih velika većina osoba s invaliditetom postaje tek slučaj, bespomoćno tijelo čiji osjećaji nisu važni, čije dostojanstvo biva srozano na nulu

Anita Blažinović: Moja potraga za 'Spomenicima nepristupačnosti' za osobe s invaliditetom

U zgradi Narodnog sveučilišta Sesvete smještene su brojne institucije kojima zbog arhitektonske barijere osobe s invaliditetom ne mogu 'ni primirisati'

Anita Blažinović: Mama je mama, stajala ona ili sjedila u invalidskim kolicima

Moja trudnoća ni po čemu nije bila drugačija, svoje dijete nisam manje iščekivala. Zapravo mi je najteže pala nepripremljenost okoline i sustava na moje dijete te komentari "zašto ste joj dozvolili da rodi"

Moja priča: Anita Blažinović

Aniti se svijet srušio kada ju je partner ostavio da sama brine o njihovoj djevojčici. No, iz te je životne drame izašla još jača: danas uživa u majčinstvu a pred njom je i zavidna poslovna karijera