Zabilješke Anite Blažinović: Osobe s invaliditetom ponekad ni same ne znaju žele li biti ravnopravne

Velika većina nas traži posao i mole Boga da ga ne nađe, budimo realni, nitko to neće priznati, ali svi znamo da je tako. Ne mislim tu na one osobe s invaliditetom koje jedva mogu maknuti prstom


 

Cijeli svoj život sam osoba s invaliditetom, drugačiju sebe ni ne poznajem. Odrastala sam okružena osobama s invaliditetom, a danas indirektno radim s njima i za njih. Puno je problema na gotovo svakom koraku i s tim se svi možemo složiti, no ono što je također točno je činjenica da osobe s invaliditetom vrlo često imaju problem za svako rješenje, umjesto da za svaki problem pronađu rješenje. Drugim riječima ni samima nam nije jasno želimo li biti pasivni ili grubo rečeno jadni ili ravnopravni u društvu. Navest ću dva, po meni, najočitija primjera. Prvi je obrazovanje.

Školovali bi se u redovnim školama ili išli na fakultete, ali kada se od vas traži učenje po kriterijima koje imaju kolege bez invaliditeta, onda vam baš i nije pravo, a izgovori su raznorazni od onih teže čitam, išao sam na rehabilitaciju, nisam uspio nabaviti literaturu, teško mi je sjediti, imam problema s prijevozom...ma dajte molim vas, nismo djeca...svaka mentalno zdrava osoba s invaliditetom je pri upisu na fakultet trebala biti, barem donekle svjesna izazova koje studiranje nosi. Ako shvatite vam ne ide, ispišite se i oslobodite mjesto nekome drugome. I sama sam bila studentica, propala, nije išlo, nisam imala interesa jer nisam uspjela upisati faks koji sam zapravo željela, premda je vjerojatno i to izgovor, ali više nije ni važno, dok sam za onaj gdje sam upala bila lijena i gotovo kao što je to i većina vas - vječitih studenata. Iz prve ruke sam doživjela to vaše, a i svoje studiranje pa nitko ne može reći da namatam.

Naravno, ima među vama i onih vrijednih, onih koji sve daju u roku i vama skidam kapu, šačica vas uspješnih vrlo dobro zna da sam u pravu i da je puno više onih studenata s invaliditetom koji se samo provlače, da ne kažem povlače po faksu sistemom dok ide - ide, a ide brale godinama jer ako netko dirne u njih onda je to diskriminacija, onda su profesori monstrumi koji su se drznuli srušiti vas. Dodirnut ću se i ispitivanja i vjerujem da bi vaši kolege bez invaliditeta ostali u šoku koliko se vi ponekad lako dočepate ocjene. Ponovno, čast iznimkama koje svaku svoju ocjenu pošteno zasluže i opravdaju. Da pri školovanju i studiranju imate iste kriterije kao vaše kolege, polovica vas ne bi prošla ni prijamni ispit dam se kladiti. U moje vrijeme je za osobu s invaliditetom bilo dovoljno sakupiti 200 bodova na testu, dobivali smo 500 kuna stipendije i 500 kuna za prijevoz i umjesto da to bude poticaj za veći trud, meni pa i ponekima od vas je to bio samo lako dobiven novac koji nismo opravdali redovitim polaganjem ispita. Ako je bodovni prag danas drugačiji, neke povlastice sigurno postoje. Da roditelji plaćaju vaše studiranje i da su moji svojevremeno morali platiti, iz indeksa bi ocjene curile van zar ne?

Ništa drugačiji dragi moji, niste ni kada se treba zaposliti, i znam puno je problema ali morate osvijestiti da ne možemo imati i ovce i novce, u prijevodu ne možemo biti doma i imati puno novaca.

Velika većina nas traži posao i moli Boga da ga ne nađe, budimo realni, nitko to neće priznati, ali svi znamo da je tako. Ne mislim tu na one osobe s invaliditetom koje jedva mogu maknuti prstom, mislim na one, a ima vas, koji hodate, trčkarate dapače, mentalno ste netaknuti, a domet vam je osobna invalidnina i još ste kivni jer "zločesta država" ne da više.

Kad se zaposlite bilo bi dobro da vi dobijete plaću, a netko drugi neka zapne, svi bi tako, pa i ja, ali ne ide. Uredniče, ovo nisi vidio. Da bi dobili posao i ostali na njemu morate biti spremni raditi više, ostajati duže i raditi ono što ostali kolege ne žele jer tako stvari funkcioniraju kad ste novi. Što ovime želim reći? Ni prednost pri zapošljavanju, ni poticaji, ni kvote neće vam osigurati ostanak na poslu ako ste lijeni, čangrizavi i svaka druga riječ vam je ja ne mogu, ali ja imam pravo na zaposlenje. I ovdje morate razlučiti želite li biti jadni ili ravnopravni s kolegama. Ako se odlučite za opciju jadnih 1200 kn je vaše, a ako želite raditi, radite kako Bog zapovijeda, bez kuknjave i ja to ne mogu momenata.

Ispričat ću vam osobno iskustvo. Kada sam došla na praksu u jednu zagrebačku agenciju za odnose s javnošću skoro da nisam imala pojma što ću zapravo raditi jer knjige su jedno, praksa drugo. Dobila sam mentora i prvih mjesec dana mi nije bio najdraža osoba na svijetu, vraćao mi je zadatke po tri puta na prepravku, upozoravao me na svaki tipfeler i mislila sam da nikad ništa neću uspjeti i da nikad neće biti zadovoljan, a onda je stigla prva, druga, treća pohvala i mojoj euforiji nije bio kraja. Shvatila sam svog mentora i danas on u mom srcu ima posebno mjesto. Čovjek mi je drilanjem napravio uslugu, znao je da mogu raditi po kriterijima njih, uvjetno rečeno, zdravih i da mi ne treba poseban tretman. Jednom prilikom sam se nešto pokušala folirati na svoje stanje, nešto u stilu ne mogu, a Petar mi je rekao: „I ja sjedim dok radim, radim rukama i glavom, ne nogama, dakle, apsolutno je svejedno dali sjediš na stolici kao ja, ili si u kolicima. Nema ne mogu i ne znam, ima mogu, hoću, uspjet ću.“ Eto, od toga dana mentorovu poruku imam u glavi u gotovo svakoj životnoj situaciji. Mogla sam tada na praksi nastaviti kukati i danas bi vjerojatno još bila bez posla, ili biti zahvalna što si je netko dao truda da me izdrila i naučiti.

Istovremeno je u sklopu edukacije bilo još polaznika po drugim agencijama, jedan dio njih je bio zainteresiran iskoristiti priliku da nešto naprave od sebe, ali bilo je i onih koji su ušli u projekt čisto da nisu doma, bilo je tu čak i neodlazaka na praksu, iako su sve dobili na pladnju, od plaćenog obrazovanja, do toga da su im radne instruktorice našle poslodavce za praktikum. Tek troje – četvero nas si samostalno pronašlo poslodavce, ostali su čekali na gotovo. Treba li žaliti gotovane i lijenčine ako ne mogu naprijed? Naravno da ne! Jer ni ne žele napredak. U tom periodu sam shvatila da smo u prilično velikoj mjeri sami krivi što poslodavci nisu na čisto trebaju li nas zaposliti ili ne.

Drage su nama te naše povlastice na invaliditet, ta izvlačenja, pogotovo kad shvatimo da gospođa ravnopravnost nije baš jednostavna, da ponekad zahtjeva mnogo truda i rada, da boli i ne servira uvijek jednostavne zadatke. Na svakome od vas je da izaberete hoćete li biti jadne OSI koje samo prigovaraju i pritom ništa konkretno ne poduzimaju da se stvari pokrenu ili ćete prihvatiti ravnopravnost s fizički zdravima, ponekad stisnuti zube, isplakati se i uspjeti svojom zaslugom. Nemojte molim vas samo ostati pola – pola, smiješno je.

Piše: Anita Blažinović

 

Povezane vijesti