Nitko nema pravo generalizirati da osobe s invaliditetom ne žele raditi, još manje dirati u njihove razloge "nerada" jer su možda bolniji no što možete zamisliti

 

Danas vam neću održati lekciju o pticama, ne radi se o novom projektu za osobe s invaliditetom kojim treniraju gađati golubove – radi se o zaposlenju. Unaprijed sam sigurna da vam neću otkriti toplu vodu, ni novi kontinent, ali to mi ni nije cilj. Jednostavno ću iskoristiti malo javnog prostora da napišem svoje mišljenje o ovoj temi i neću to učiniti koristeći se zakonima, kvotama, brojkama… Trenutno naglasak želim staviti na unutarnje dileme i tehničke strane (ne)mogućnosti odlaska na posao, kako svoje, tako vjerojatno i vaše.

Često čujemo više ili manje glasne komentare tipa: osobe s invaliditetom ne žele raditi, lijene su, nezainteresirane – može biti, ali i ne mora. Nije dobro donositi zaključke o tuđoj koži, o nečijim teškim dvojbama jer iole mentalno zdravoj i barem donekle školovanoj mladoj osobi sigurno nije gušt sjediti doma i primati 1200 kuna invalidnine. Mogu se složiti da da ima i onih kojima takva situacija možda odgovara ali takvi bi bili promašaj i da su trostruko zdravi.

Donedavno sam i sama imala dilemu vrapca i goluba - na kraju je tijesno pobijedio golub i doveo me ovdje, iza ovih redaka da nešto korisno napišem, nekoga potaknem ili napisanim tekstom nekome pomognem. I nećemo se lagati – došla sam i zbog novaca jer nitko ne radi zbog nečijih lijepih očiju.

Zašto tolika dilema?

Nisam kockala samo svoj sigurni prihod, ako je danas uopće išta sigurno, imam još jedna mala gladna usta na koja moram misliti prije nego li lupim glavom kroz zid.

Bila sam također svjesna da možda fizički neću moći dugo izdržati izazove koje će posao pred mene staviti, a postupak vraćanja na socijalu bi trajao duže nego zaposlenje. Znala sam da će indirektno sa mnom na posao ići cijela obitelj, plus asistentica i da će ta promjena utjecati na živote svih nas, a početnička plaća i ne mora biti nužno puno veća od novčanog iznosa koji sam dobivala dok se nisam morala ni na vrijeme dići iz kreveta.

Kao što sam već dala do znanja, na posao, odnosno na teren ne idem sama, uglavnom mi roditelji pomognu da se spremim iz kuće, a s asistenticom putujem, načekamo se niskopodnih tramvaja i nauživamo straha da joj ne ispadnem iz kolica nasred ceste. Srećom, za sada s osmjehom i u jednom komadu stižem na točku B.

Zaključak ovog dijela je: Imam asistenticu, mnogi još uvijek nemaju, a s onim koga nemaš ne možeš otići ni liječniku, kamoli na posao. Osim toga, ako znamo da je nekakvo normalno radno vrijeme osam sati, a asistentica radi samo četiri, jasno je da ni asistencija u ovom trenu nije baš top rješenje.

Kad asistentica ne može tu je ZET prijevoz za OSI, kao doduše dosta nepouzdan joker zovi i ovo nije kritika, čak vjerujem da rade najbolje što mogu, s onim što imaju, kombija je malo, korisnika puno i to je saga koja traje još od moje srednje škole.No, barem postoji dok u drugim gradovima ljudi tako nešto mogu samo sanjati. Ne uspijem li dobiti ZET uskočit će roditelji, ali ne mogu svi roditelj voziti svoju djecu na posao svaki dan iz XY razloga, bilo da još i sami rade, ne mogu to fizički podnijeti, ili je u pitanju neki treći razlog i u njih, po meni, nitko nema pravo ulaziti.

Iz navedenog se vidi da imam cijelo postrojenje ljudi iza sebe, da njih nema, ne bi bilo ni posla i onda ne možemo govoriti kako OSI ne želi raditi

Ako se osobi uz postojeće stanje prikrpa još dijagnoza, slabog je zdravlja i zna da bi bila više na bolovanju nego radila, onda je bezbolnije da je doma i pokuša nešto honorarno zaraditi, čisto da si popravi budžet. Moj golub i ja smo odlučili riskirati, dobiti posao, raditi, ako ne ovdje, svakako negdje drugdje jer imam planove koje invalidnina i uvećani dječji doplatak ne mogu pokriti, ni moje dijete kvalitetno "na noge" podići. To sam ja, moja odluka i ta ista ja, a ni nitko drugi nemamo pravo generalizirati da OSI ne žele raditi, još manje dirati u njihove razloge nerada jer su možda bolniji no što možete i zamisliti.

Da se vratimo na moju priču o poslu, ako se samo jedan od aktera u mojoj misiji zvanoj posao "sruši" i primjerice ostanem bez asistentice puno ću teže nastaviti raditi, možda i nikako. Zato uključite mozgove prije nego osudite nečiju "lijenost i nerad".

Bez obzira na sve, na ZA i PROTIV argumente nadam se da će većina vas u budućnost ipak uspjeti prevladati prepreke, razriješiti dileme i odlučiti se za rad koliko god teško bilo, i nemojte to učiniti zbog kvota, zakona, poticaja ili nečijih površnih komentara, učinite to za svoje bolje sutra i uhvatite svog goluba.

Piše: Anita Blažinović

Objavljeno: 11.10.2017