Prava žena, naročito onih silovanih, se zanemaruju, mnogi slučajevi stoje u ladicama. Dokle će biti tako? A posebno je strašno da su među njima i žene s invaliditetom

 

Silovanje je najgori način poniženja žene. Onaj tko to nije prošao, ne može shvatiti! Traume koje ostaju nakon toga, ostaju zauvijek. Ne zaboravljaju se! Nikakva amnezija ih ne može izbrisati. Isto je s pokušajem silovanja. Strah koji se pretrpi ostaje, na svakom koraku života, kao da od tada zaleđuje svaku stanicu tijela.

I ne samo to – pravde na tom području jednostavno kao da nema. Prava žena, naročito onih silovanih, se zanemaruju, mnogi slučajevi stoje u ladicama. Dokle će biti tako? A posebno je strašno da su među njima i žene s invaliditetom.

Oni koji su na margini i dalje ostaju na margini. Naročito osobe, žene s invaliditetom, siromašne. I to na mnogo načina. 

Slučaj žene iz zagrebačkih Dugava, koja se, unatoč svim zdravstvenim tegobama, uspjela izboriti da ne bude silovana, a možda na kraju i ubijena, možda bi trebao biti prekretnica.

Nakon tog slučaja za par dana bio je ponovno pokušaj silovanja u Importanneu, a javila se i treća žrtva pokušaja silovanja koja je proživjela slično iskustvo u srpnju. Tri slučaja u Zagrebu u jako kratkom vremenu, a ovih dana i dva silovanja s mora.

U međuvremenu sam saznala 'sa ceste' da su u Zagrebu 'brojna' silovanja i pokušaji, no o tome se šuti. Policija napravi svoje, ali zastoj nastaje u sudstvu. Žene koje su to pretrpjele – tko zna što proživljavaju – vide kako to prolazi u sustavu pa se boje izaći iz svoja četiri zida i progovoriti, a pitanje je i kakve situacije imaju u obiteljima. Ogroman strah je ušao u njih.

Najbolje to znaju one koje su to prošle, čak i progovorile, i žele im poručiti da nisu same. Žena napadnuta u Dugavama napisala je svoju ispovijest i objavila je u medijima, željevši potaknuti i ostale da progovore.

Čini se da se ispod površine, nama ljudima nevidljive, kovitla neka mračna sila, koju se svi boje zaustaviti. Zar u nama nema više onog dostojanstva, časti, ponosa? Zar je zaista sve nestalo? Ili ipak u nama tinja pa makar i najmanji tračak svjetlosti, hrabrosti i snage?

Znate kako se kaže: 'Ako te ne ubije, ojača te!' Tako i sada mora biti. Žene, koje ste nažalost prošle najužasnije strahote koje se mogu proći, zapamtite da niste krive za to, uzdignite se i učinite sve što je potrebno da se počinitelji kazne. Ako se ne kazne, zauvijek su prijetnja i drugima – možda nekom iz vaše najbliže sredine.

Živimo u sustavu koje se i nije pokazalo pravednim u brojnim sličnim slučajevima, naročito u ruralnim područjima, kako bi se zaštitila ljudska prava.

Oni koji odlučuju o sudbinama ljudi, naročito u ovakvim slučajevima, moraju znati da su na vrlo osjetljivom području. Ako i nisu sami proživjeli ovako nešto gnjusno, neka znaju da svaka žena ove zemlje ima roditelje, rodbinu, prijatelje, možda braću i sestre, možda dečka ili supruga, te djecu. I kad se samo jedna takne, kao cvjetovi u polju venu i svi oni koji je vole. I onda započinje začarani krug koji ne prestaje.

Na našem sudstvu je ponajveći teret da se trgne i da počne izvršavati svoju dužnost. Na nadležnima je da nas sve zaštiti, i to što prije, dok ne bude prekasno.

A vi žene, djevojke, djevojčice, koje ste ikada prošle bilo kakvo seksualno uznemiravanje, pokušaj silovanja ili ono najgore – samo silovanje – znajte da niste same. Ne prigibajte glave, već ih uzdignite. I to onako kako se uzdiže netko tko prođe pakao na zemlji, a nakon toga postaje jači od svih na putu prema svom cilju koji svaki od nas ima. Vjerujte mi, može se, samo nemojte odustati od samih sebe, a i od onih kojima je stalo do vas. Izborite se na sve moguće načine, nađite ih – iako se čini da ne postoje. Itekako razumijem vaše situacije...

Piše: Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 06.09.2017